foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Ekser

Mati pravi famozne uštipke. Iz komode na kojoj stoji plazma tv vadi brašno. Ludilo je, ekstaza kada ispeče uštipke, umiksa s pavlakom i bijelim lukom. Ispod sudopera je štek za glavice kupusa, luk, paradajz i ine zerzevate. Izlazim iz kuće, s idejom da sašijem škembe u aščinici, poslije kom obojci kom opanci. Sjedim sa ženom u kafani, oči su joj boje tamnog laminata, sise ko mijehovi, da li vaga 135 kg ili 140 nije uopšte važno. Imam poriv da joj sisu stisnem, mlijeko da procuri.

Cijeli dan kiši, pazim da se u hodu ne okliznem o mokro svelo lišće. Prozori kuća izgledaju turobno, suklja dim iz dimnjaka Pivare, u kafani siva potištena lica, veća je čamotinja u cafeu negoli u kući. Dobra koka pokatkad upadne u šemu, na Djeda Mraza podsjeća. Bježim iz kuće, bježim iz kafane, kud ću u pičku materinu? Frajko me zove na kafu, fasovao je koronu, zove me na doručak u minskom polju.

Dojam je da ga u ovom gradu s gadnim parama pušiš. Sa cifrom bih kupio kućicu van grada, držao tornjaka na lancu, karabin ne za zvijeri, već dvonožne monstrume s lošim namjerama.

Deplasirano je da pričam kako život može da opali u centar mozga, cijeli moj život dernek je od zajebancije. Poslije epizode ludnice, klasičnog nokauta, plešem dijabolični ples, sebi i svitu se rugam. Skontao sam da sam s ludilom u preimućstvu, u plusu u svim životnim opcijama. Ne konzumiram narkotike, poezija je moj ekser. U pisanju sjenama se obraćam, nezamisliv užitak, dijabolična ljepota. Percipirao sam mnoštvo bezličnih lica, spodoba s rukama na guzici. Stresam se od jeze. Da sam kojim slučajem režiser, mrtva lica, mrtvi soul bio bi u fokusu kreativnog poriva. U ružnom licu vidim toliko magijske ljepote. Kreatura me pokrene, često ulazim u flert s izrazito ružnim ženama. Da li je to bolest? Ne znam, ma zaboli me kurac.

Ipak, moram sebe demantovati, prije nekoliko dana opazio sam ženu savršenog stajlinga, s tamnoplavim šeširom na glavi, u plavo-bijelim štiklama, s čudnom tišinom na licu. Tako je moćno gazila po asfaltu, ostao sam bez daha. Bilo mi je žao kad je nestala iza ugla zgrade, tako bih volio da je opet vidim, da zraknem figuru žene prezajebanog garda. Dojam je da sam sanjao. Ljubav je nešto posve privatno, ne želim je u svom životu, ipak nisam posve rezistentan.

Svako veče poslije skitnje memljivim mračnim tunelima ćizu podvučem. Vidim jasno, vidim strahotu, najcrnji nonsens: kupujem vrijeme do spavanja sretan što nisam u ludnici. U svakodnevnom govoru ne mogu da razlučim šta je to suvislo, šta je to smisleno. Pomislim da će mi mozak eksplodirati, da će se raspasti ko glavica kupusa bačena s terase. Otužno smiješna stvarnost. Nisam pogubljen, pri svijesti sam, otud sva strahota u promišljanju sebe i zbilje.

Nisam komandir vojne policije, komandir sam svog života. Ne pucam iz kalaša, iz kurca pucam. Pjesniku u bašti nikada ni travka nije nikla. Nemojte poete doživljavati na neozbiljan način, nisu nimalo bezazleni, niko ih ne želi, najradije bi ih država spakovala u krematorijum.

Sjedim u jutarnje sate u cafeu, žuljam dupe, malčice mi je dosadno, najradije bih da mi u krilu sjedi Laura Antonelli, ili bar kakva Vera Pavladoljska. Slušam smrdljivu priču kloceva, kronera koji su krenuli s doziranjem, da sam gulaš doručkovao u klozetu bih povratio.

Luda baba ispija espresso, pjeva kroz nos, gleda me u oči, na drzak način mi se obraća. Ne znam ko je ta tručež od žene, krećem prema trafici lotos maramicu da kupim, izduvam nos. U ozbiljnoj priči me nema, budala u zemaljskom mraku, bezvezna persona s objavljenom knjigom u džepu kaputa nikom nije interesantna.

Derem krompirušu na ulici, gledam skupe cipele u izlogu, kokuzi nasrću na većeg kokusa od njih, očekujem da će se nešto magično desiti. Samo vrane, drotovi na ulici, Romi i Pakistanci s amputiranim prstima.

“Sedela sam za mašinom, šila sam. Pitali me oficiri čija sam.”

Kuda sam pošao? Pitat ću frajera, securityja u banci, pitaću slučajnog prolaznika s kesom mandarina. Možda gradonačelnica zna odgovor? Majčino mlijeko sam propišao, čujem eho svojih koraka, nestajem iza ugla, sebi nepoznat. Sjena koja guta prazninu nalegla na mozak, na moja ramena, koljena klecaju, ja se smijem vlastitom postojanju. Zar se išta može desiti crnje od toga?

Kona suši jedne gaće na štriku, ležim ko balzamovan na kauču, cicam sekunde, minute, dane, nasmiješen, napola lud odlazim u kupatilo, vidim da nemam brijač, vidim svoje lice u ogledalu, tepam pauku ljubimcu, kaplje iz pokvarene slavine. Utrnule noge pokušavam korak da napravim. Mati me zove na ručak, stojim na pragu otvorenih usta, ne znam ko sam, ne znam gdje sam. Kroz prozor probija jesenje sunce, zurim nijem u prašinu koja lebdi pred mojim očima.

Mati kaže da smrdim na bijeli luk. Bolje na luk nego na aceton. Jesam lud. Sretan sam.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba

RegionElle: Nora Verde
Škrgo: Fejso
RegionElle: Jasmina Hanjalić