Poslije prve hospitalizacije bacio sam tablete u kantu za smeće, psihotičan proveo pakleno ljeto s Leom, drugom iz djetinjstva, nije se znalo ko je od nas dvojice veća katastrofa. Leo odjeven u smb tregeršlus u čaršiju je izlazio sa kamperskim ruksakom na leđima, u ruksak je spakovao LP-jeve, knjige, markiranu garderobu, dijelio frajerima u cafeu, ja obučen u pepito hlače s falš cipelama na nogama bio sam u poziciji njegovog tjelohranitelja. Izgledao sam mutno, orijaši su bježali od mene.
Friend je u kući hodao gologuz u kratkom bade mantilu, šnjuru fiksnog telefona dovukao je do kade, iz kade zvao koke, nudio brak, obasipao šokirane djevojke komplimentima. Coach Rasko, košarkaški trener, rekao mi je šapatom:”Pitaj ga koji mu je kurac, reci mu da uhaviza.”
Leo je došao u konflikt s ocem, sjekirom skrhao ulazna vrata, murija ga je došlepala do psihijatrijske klinike. Fasovao je tri debela mjeseca ludnice, poslije sam mu ja na odjelu pravio društvo na uglačanom hodniku. Poslije otpusta kraj je ludila, otišao je na posao u banku odjeven u šorc s kravatom oko vrata. Glat je dobio otkaz, sa strašnim papirima, nalazima psihijatra je penzionisan. Rokao je ohrndane kurve, na rendesvouz je odlazio s torbom krcatom peškirima, sapunima i dezodoransima. Poslije u kafani je duvao pred otmjenim djevojkama perzervative.
Često u kafani kafenišem sa poremećenom ženom, rekla mi je da joj je mesar poslao čekove od penzije, da zna da imam biznis na Trebeviću, žali me što sam najebao, napatio se na brodu. Sere ko grlica, masiram njena koljena.
Zagovornik sam mističnog realizma, ne uspjevam da uhvatim koordinate teze koja očigledno nije umišljaj. Dojam mi je da sam svaku riječ ukucanu na papir odsanjao. Trenutno sam prazniji od baterije mobilnog telefona. Danima ležim na kauču zagledan u plafon. Na momente sebi sam persona non grata, feniks uzletio iz deponije ljudskog otpada. Svojim postojanjem sam sebi prkosim. Srećem srdačne smradove, srdačne ubice, pričam, razgovaram, uvijek sam sam. Cijeli život skitam u mračnoj šumi, na drvećima nema mahovine, ne mogu da se orijentišem, ni gorska služba spašavanja mi ne može pomoći.
Semafor na stadionu je crko, po terenu pužu jadni ljudi polomljene kičme. Besmislena utakmica kojoj se ne nazire kraj. Dlanom brišem pepeo sa stola, ne mogu da se obuzdam da nokte zabijem u kvadriceps, da ližem s prsta kapi krvi. Znam da sam zahrđala puška, ni ptice na nebu ni zeca na livadi.
Samo da cigaretu zapalim, odlazim, nemojte me tražiti, prepast ćete se mraka i glasanja crnih ptica. Vidim bijele sjene plešu pored mene, vidim crvene mačke, vidim da nemam kredita na mobilnom. Žene su u oskudici sa raciom, ne vidim tu hendikep, ljepotu vidim. Čuvaj se, sine, da te pička ne ošine, slušaj šta ti tata govori.
Prođe Tidža sokakom, škripi guz od guz ko nov sepet. Ja bih da popijem jedno hladno pivo na haldol nemojte mi što zamjeriti.