foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Ples

U pet sati ujutro probudilo me frktanje mačora. Ulična rasvjeta podsjećala je na presahla svjetla u teatru poslije predstave. Sjedio sam na kauču, čekao da provre voda za kafu. Motane cigarete gorjele su i smrdile ko mokra čarapa. S naporom sam ustao, kusao kašikom preostalu kupus salatu iz zdjele. Čitavu sedmicu hripam gore od mazge, iz nosa mi kaplje.

U caféu šaltam ludu babu. U kući zečeve drži, nema šporeta, ne može jaja na oko ispržiti. Pitam je na kojem spratu živi da joj šporet na leđima donesem. Pričam o svom romanu, baba 20 godina ni Avaz nije prelistala. Ljepša je prljava kuhinjska krpa od priče bolesne žene. Dojam je da se na mene lijepe luđakinje i luđaci. Pričam suvislo, ne pišam iza radijatora, ipak vrlo sam kritičan kada mi se digne, takvu snagu isijavam da bih grizliju šamarčinu zdrmao.

Jučer sam sreo Mensura, u ludnici mi bio kompanjon. Ustajao je noću, umišljao da kuca na vrata. Išao je kod ahbaba B. na Mejtaš da plešu bez muzičke podloge. Vodio sam ga očnom ljekaru, izbezumljenog, trun mu u oko upao. Jaukao je, dizao paniku. Drvi priču o tabletama kada ga sretnem, pržim na drugu stranu ulice.

Volio bih da imam čivavu, da cukca oklagijom ispod kauča izvlačim, u džepu kaputa da ga u tramvaju nosim. Sveti astečki pas bio bi za mene kompenzacija za apaurin. Više volim da mi krava hrapavim jezikom vrat oliže nego da slušam smrada za šankom, priču o sveopštoj propasti.

Dragi moj narode, junački ste se borili da bi vam bilo gore, da bi vam se desio blackout. Praktikujte felacio, rokajte kontranavoj. Ko zna? Može se desiti da osvane jutro s jarkim suncem na nebu. Užas je za mene komoditet, i komfor, nemam ništa protiv da ovako i ostane. Gle, muha na zidu. Sred ove mukle i crne praznine i to je nešto. Vidim mrtva lica na ulici, srećem mrtve ljude, razgale mi dušu patke na Miljacki, razgali me poziv Milija Đukića na kafu, slušam priču alkoholičara, tipovi nemaju pojma koliko poezije izdeklamuju u pjanskoj priči. Desi se da mi riječ, sintagma, konstelacija rečenica legne, momentalno je uštepam u sivu masu mozga. Dojam je da je razbijena vojska u kancelariji, vlastitoj kući, na ulici, u tramvajima, i ko zna kud još. Generali su omatorili, senilni drže tablete na natkasni, gledaju Federalni dnevnik u izblijedjeloj pidžami. Primirja nema, smiješna je opaska: mogu samo iz šupka pucati.

Suše mi se usta od ove radosti, moram u café na cedevitu, poslije ću ko smrznut pas landarati ne bi li se nešto smisleno desilo, ne bih li ubo osmijeh na licu. Koračam mokrom ulicom, sanjam otvorenih očiju. Vidim stotine nagih žena bijele kose s angorskim mačkama u naručju, vidim starce u pidžami na rolšuama. Pipam rukom zid zgrade da se uvjerim da postojim. Ulazim u café, gazda otpuhuje, preznojava se od priče o politici. Smetljar salijeva pivo iz boce niz grlo. Hvata me napad spavanja za šankom, šišti para iz kafomata, grmi turbofekalija, turbosound, osjećam da me jezik svrbi, nemam snage da oteturam do tramvajske stanice da se u drugu kafanu prešaltam.

Majka razvija jufku, krompiruša je za ručak. Moram stići u dogovoreno vrijeme, ne jede mi se hladna pita. Na pijaci kod zadrigle babe kupujem dva pakovanja motanih cigareta, pričam s piljarkom, hoće glavicu kupusa da mi uvali na veresiju. Metež je na ulici, počela je svakodnevna teatarska predstava, crne šale i pošalice, dupe me boli od injekcije, mrak mi se na lice nalijepio, strah me da se pogledam u staklo izloga.

Pričam sa M., gazdom caféa, završio je pomorski faks u Kotoru, petnaest godina plovio kao kapo makine. Na Biskaju doživio izvrtanje broda, pričao mi da je barba usrao motku, da još uvijek pati od snomore da pliva u hladnom okeanu. Poklonio mi je Lee rebatinke, mudante koje pomorci nose kao radnu odjeću. Jahta mu je usidrena u San Pedru, vozi škodu, simple je čovjek, paše mi druženje s njim.

Kiša je stala, stojim pred buregdžinicom, smijem se sebi, svom postojanju, brodolomu. Kapetan sam koji nikad nije stao nogom na palubu. Plovim u snu: „Gdje si, Hajrudine, pičkin dušmanine, hajmo na tiramisu i salep. Poslije ti razguli a ja ću u gradsko grotlo sa slijepim miševima da se družim.“

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet