foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Alcatraz

Ruže u ružičnjaku su eksplodirale jarko crvenom bojom. Uvečer kone s makazama dolaze u ružičnjak, pod mrklim svodom režu plamene cvjetove. Godine prolaze brzinom impale. Prije rata, ja, brat i rođak pošli smo vozom u Podravsku Slatinu, u Vinkovcima smo čekali šinobus, od jada i dosade ulazili smo u kabinu sa paravanom, kabinu za fotkanje, poslije se sva trojica nagurali, čekali nakeženi da opali blic. Na fotkama smo ispali karanđolozi, ružniji od smrti. Baba Mileva nakuhala je sarme, u prolazu rekla: “Jebo sarmu ako klempo nije stao nogom u šerpu.” Kekerezi su špartali dvorištem, vintao sam točak bunara, iz lončića svezanog lancem lokao bljutavu vodu.

Nisam dobar igrač za mezetluke, meze satarem za 30 sekundi, počistim oval da se gotovo usjaji, možeš se gledajući u oval komotno obrijati. Rukopis nove stihozbirke predugo stoji u ladici, izdavači me lagano odjebavaju, eskiviraju ko Muhammad Ali Foremanov kroše. Ko zna? Možda knjigu objavim u Kandaharu? Možda u Bahmutu? Život mi se ogadio od čekanja. Odvratno smiješno dešavanje. Tačka.

Prije deset dana u limuzini s dubrovačkom registracijom ušao sam u Mesiće. Strefio me stres od zlokobne tišine, gomile balvana, desetak devastiranih kuća. Dojam je da je regimenta sotona napravila strašan pokolj, kokoši po avlijama pobila. Bivša komšinica Ljilja zgotovila je dobru kafu, na odlasku tutnula mi u ruku kesu s pet kilograma lisičarki.

Konačno je otoplilo, prošli su dani monsuna, svaki novi dan repeticija je čamotinje i dosade od koje se kosti suše. Nalijećem na idiote, nagazne mine na ulici, moji promašaji jedina su moja pobjeda. Otišao sam kod brice, ošišao se na pipuna, proskitao Alcatrazom, želudac mi se zavrnuo od mučnine, sterilne filozofije, posebne emanacije psihotičnog stanja.

Napucano derle priča sa mnom, u ustima mljacka žvakaću gumu, hvata me ludilo, došlo mi je da je svilenom maramom udavim, aluzija na Frenzy, Hitchcockov film o serijskom ubojici.

Ne trpim face što u anus trpaju puder, lažima me podučavaju, slinom od priče. Komfor i komoditet me ne interesuju. Zamišljam da se overcraftom vozim po bijeloj vodi, na obali strše čelična drveća, pored velikih crvenih kugli, na travi sjede debele nage starice. Zamišljam da jebem ženu kepeca, da me zvuk saksofona baca u delirijum ljepote. Mokro mi je dupe, sjedim u parku, pada kiša, smetljar gura japaner, okreće glavu kao da nikad nije vidio ludaka.

Pobjegla Šemsa materina, ja nemam gdje. U mračnom sam hodniku, zidove prstima pipam. Uštekao sam mobilni da se puni, zvone zvona, čuvam apaurin u džepu u slučaju belaja. Zajeb me vinuo u visine. Moj šapat mračniji je od krika. Zelene kokoške kljucaju travu, bijeli leševi trunu na crnom pijesku.

U cafe je ušao recitator teorije. Strašno. Prestrašno. Svira, svira al bez baterija.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Festival
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura
Rodić: Konzerva sardine
Rodić: Sindrom
Rodić: Pomračenje
Rodić: Azil
Rodić: Fobija
Rodić: Uragan
Rodić: Apoteoza praznine
Rodić: Univerzitet
Rodić: San
Rodić: Glad
Rodić: Mrtve vode
Rodić: Start
Rodić: Antimaterija
Rodić: Mozaik
Rodić: Sehara
Rodić: Handpan
Rodić: Demon
Rodić: Harizma
Rodić: Taxi
Rodić: Strah
Rodić: Imperija
Rodić: Feniks
Rodić: Romansa
Rodić: Predah
Rodić: S.O.S.
Rodić: Običan dan
Rodić: Hell's Kitchen
Rodić: Demobilisani dezerter
Rodić: Prah tišine
Rodić: PTSP
Rodić: Strašila
Rodić: Infantilni genij
Rodić: Kazneni odred
Rodić: Samomrzitelj
Rodić: Karambol
Rodić: Kazaljke