foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Festival

Poslije buđenja odšepao sam do prozora. Jutarnja magla se digla, kao što mati digne čaršaf s kauča. Otvaram frižider, zurim u prazne police. Zatvaram ga, sjeban. Trznuo sam na džigericu, veću, s bijelim lukom. S posuđenim novcima odlazim na tržnicu. Ruka poslije frakture nije u funkciji, šlic i dugme na farmericama su otkopčani. Kod matore ofajle kupujem mlijeko i travnički sir. Pričam o problemu zakopčavanja. Žena katastrofalno našminkana, s nacrtanim obrvama mi kaže da to nije problem. Tu, među stotinu ljudi na tržnici ulazim u njen prostor s prozvodima. Vide se gaće, ud je napucan, koka se osmjehuje, povlači šlic, zakopčava šlic. Napaljen silazim na ulicu. Da nije dobre žene, farmerice bi spale ispod koljena, ne bih do tramvaja mogao doći.

Pirka vjetar, nebeski ventilator. Radnici rade fasadu, čovjek masnog lica i isplaženog jezika otvara konzervu mesnog nareska. Prolazi jutro, prolazi repriza ubitačno dosadne turske serije. Noćas sam usnio mrmote na pješčanoj plaži. Probudio sam se u sitne sate, štiklao cigaretu na cigaretu, nije me bilo volja da se vratim u krevet. Apstiniram od alkohola, rakija u kombinaciji s haldolom prozvodi kuršlus u mozgu. Stojim na stanovištu da je alkohol najbolja obloga za iskasapljenu dušu.

Cijeli dan se smucam sarajevskim ulicama. Iz vinčesterke u prazno gađam. Cijedi me asfalt. Presreće me frajer, oslovljava me sa „gospodine“. Otkriva mi, podsjeća me da smo 2000. godine cijepali ludnicu skupa. Tip je faca koja je sa trećeg sprata odjela skočio kroz oberliht. Popeo se uz debelu cijev za ventilaciju i ripno se na vlažnu zemlju. Priča mi: “Skrhao sam se jarane, gadno ugruvao.” Prošao je bez frakture, zapinjao je za grane divljeg kestena. Drvo ga je spasilo pogibije. Poslije sat murija ga vratila na odjel. Sjećam se da je hodao hodnikom, pušio opušak, nije se počešao po dupetu poslije egzibicije strašnog bijega s klinike.

Ne pržim jaje na oko, asfalt pržim. Sat, minuta, datum, praznik, prvak nogometne Premijer lige, ništa mi ne znači. Naprotiv, sere mi se od važnih stvari. Na sceni se dešava festival ništavila. Molio bih vrle monstrume, političare, da me ne pakuju u konstitutivni narod. Ne bih ulazio u njihove bolesti i pohlepe, ako usliše moju molbu počastit ću ih kontigentom domaćeg dingača, upriličit ću im gala večeru u konobi, da se guše u zalogajima orade. Publika gladnih, potišenih, srušenih spodoba će im čestitati, svaku njihovu premudru riječ pratit će aklimacija.

Bolje je da me ukaka puran, negoli da slušam besjedu sotona s kravatama.

Na trening odlazim bez patika i sportske opreme. Treniram zajebanciju. U ladici držim doktorsku tezu na temu šegačenja sa sobom i životom. Da nije šala i pošalica trajno bih poludio, strunuo u podrumu strašne umobolnice. Kuriozum je da nisam ni feninga uvalio za magijski ugođaj.

Slušam sevdalinku „Lov lovio Muhareme“, makazama režem nokte na nogama, mati u bademantilu gleda TV, s daljinskim u ruci.

Na prozoru prede ulična mačka. Tišina puca iz VBR-a. U tavi krčka teletina, oblizujem se, spreman da startujem ujutro ko bolid Formule 1. Jebe me rikošet sunčevih zraka, okrećem glavu prema zidu, nasmijan, ludo i dijabolično. Ljepote me strah, u ljepoti je oplakan virus strašne nesreće. Murate, Murate, jesi sreće kurate. Palim cigaretu, zaključavam vrata, izgovaram nerazgovjetne riječi šapatom.

Kasime, nemoj daidže ti Ejupa izduvavati na šupak. Prošetaj. Bečka škola.

Čuvam ovce na motornom čamcu, kroz kabinu vide mi se leđa.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija
Rodić: Kastrirani um
Rodić: Reminiscencija
Rodić: Svadba
Rodić: Ekser
Rodić: Ples
Rodić: Agonija
Rodić: Ogledalo
Rodić: Semafor
Rodić: Obelisk
Rodić: Kalauz
Rodić: Dvije pjesme
Rodić: Još dvije pjesme
Rodić: Nedjelja
Rodić: Pandemonijum
Rodić: Ludak
Rodić: Amarkord
Rodić: Rendezvouz
Rodić: Blitzkrieg
Rodić: Dresura