foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Mizantrop

Od velike vrućine ušiljio sam glas, gotovo falsetom govorim. Sjedim ispred kućnih vrata u haustoru na komadu novine, pijem nescafé. Čuje se zujanje usisivača. Tuširanje ne pomaže. Počeo sam gledati vremensku prognozu kantonalne televizije, iščekujući kišu, vapeći da mi hladne kapi pokvase ćelku. Četrdeset minuta čekam pred brijačkom radnjom red za šišanje. Zadrigli frajer, zreo za liposukciju, zanovijeta, govori na meni nepoznatom jeziku. Zurim u dresove obješene na vješalici: De Bruyne, Hazard, Mbappe, imena poznatih fudbalera ništa mi ne znače. Više mi znači piz lubenice u piljari prekoputa. Žena zaustavlja kolica, beban siše palac na nozi, prolaze debeloguzi Arapi i sarajevska ciganija s komadom kartona u ruci. Ne dam frizerki da koristi britvu. Trauma je žestoka, u vrijeme boravka u umobolnici, na brijanju pacijenata, idiot me povukao za ruku u trenutku kada je britva bila na grlu. Prije mene brijao se bolesnik sa scabiesom, vidio sam ga u sobi naprašenog kao da mu je vreća brašna istresena na glavu. Na stolu je zdjela sa kajsijama i kruškama. Oćeifio sam popodnevnu kafu, ranu od papuče na nozi mažem hidrociklinom. Gledam žar cigarete, dim izlazi kroz širom otvoren prozor. Smrt mi je postavljati zavjese, ne volim da radim, lijenčina sam, na koncu sve što vrijedi na ovom svijetu lijeni ljudi su stvorili. Sunđer sam za crnjake, mozak je arhiv dijaboličnih prozora i riječi.

Jučer sam eglenisao sa blentavom ženom. Ušao sam u njenu psihu ko u magazu Dine Merlina. Pokušava da bude pametna, vidim pred sobom duhovno ruglo. Dosadno mi je, osjećam da se znojim po dupetu.

Politika je mizantrop, čini strašnu podlost, humanistička ideja je fekalija što zaudara žešće od fuge. Trideset godina nisam pošteno izašao iz grada, pitanje je da li sam uopšte kompetentan da o bilo čemu sudim. Moja duša je ogledalo bezmilosne stvarnosti.

Bistrička mahala univerzitet je lopovluka. Murjaci lopove trpaju u crnu maricu, glave dilera pritisnu na haubu patrolnih kola. Ide gudra bolje od margarina, svi su nadrogirani ko svinje, ona im je jedino svjetlo za koje znaju. Prošle sedmice na terasi ispod mog prozora rokali su se razbojnici. Sjedio sam na kauču, češao se po vratu, vidio sam bljesak iz revolvera. Sve je poslije utihnulo, mačor je frktao, šuštalo je lišće na drvetima.

Nadut sam danima, otrovan pitom iz pekare. Slijedi terapija: doručak, ručak, večera, dvopek s jogurtom u kombinaciji s čajem od nane. Svakih pola sata idem pod tuš, po stanu hodam u gaćama s trbušinom, mati przni, negoduje s razlogom. Nikad se ne zna kada će kona otvoriti vrata s viklerima u kosi. U ove vrele dane pred spavanje sjedim pred caffeom Gondola, zajebavam se sa dva sjajna momka, društvo nam pravi napuljski mastif. Kučak je dobrica, tinejdžer, siva dlaka mu se presijava. Gladijatori su se maštrafili s mastifima, da sam roker izveo bih ga na stage.

Konačno sam kupio noktaricu, nokti na rukama moraju biti besprijekorni. Volim da kupujem, volim da krham pare. Predlažem da mi daju ministarski resor za anarhiju i rasulo. Da ja, budala, dokusurim ovaj jad od države, da me dobri ljudi objese za banderu. Ma zaboli me, meni je dobro, pokatkad mi se smrači pred očima, izađem iz vrtloga, konstatujem da sam sjebao dan bez milosti, guram kroz mrak, tjeram šegu sa sobom, nikome zlo ne činim, u šutnju se skrivam, snatrim, štiklam cigaru na cigaru. To je sve. Kako je to jednostavno, prosto, mirakul koji se ne može domisliti.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Igra

Plath: Jutarnja pesma
Kirin: Brod na Kupi
Zlatar: Mentalno zdravlje
Hasanović: Oglasio se mobitel