Dosadna retardirana žena ulazi u kuću. Kaže mi da je izjutra pogledala u naš prozor, vidi me s balkona kako spravljam kafu, poslije kroz zavjesu gleda u dunjaluk. Svaki put poslije posjete ostavi na stolu jabuku i krušku. Smori pričom o boleščinama, polomljenom noktu na kažiprstu, oblak na nebu joj smeta. Pratim konu u frotirnoj pidžami do haustora, s mukom podiže debelu guzicu na stepenicama. Sjedim na štokrli, aspiratorom kupim mrve s poda. Proljeće je zamirisalo, ulicom prolaze lijepe djevojke, sjajni komadi, srne plašljive. Pred garažom sjedim na gajbi piva, čekam da gazda otvori café. Carevi su za neposluh jadnim ljudima rezali jezike, meni bi sigurno i uši odrezali. Gadi mi se moja slava i harizma. Najradije bih pobjegao u džunglu Amazonije, po džungli bazao gologuz. Bolesnoj komšinici sam pozvonio na vrata, tutnuo u ruku kesu s mesnim narescima i abc namazima, spustio sam se niz devastirane stepenike s terase da kupim cigarete i pavlaku za doručak.
Po vokaciji sam skeptik, rigidan nihilista. Poslije ručka čeka me pranje prozora, glancanje laminata, bacanje nepotrebne ofucane garderobe iz plakara. Vrećica od 5 kg brašna spakovana je pored vitrine u sobi. Kupujem somun, gledam blentavu ženu u bijelim brašnjavim hlačama na pola dupeta piljim u njenu trticu. Žena je u prebačaju, često mi iz milostinje da somun na veresiju. Jučer je bilo fino: pored mene na biciklu prošla je žena crvene kratke kose s elegantnim slamnatim šeširom. Djevojka je za Vogue. U korpi crvenog bica stajala je kesa s jabukama.
Zatočenik sam u sebi, ne postoji crnja samica i crnja kazna od toga. Poslije objeda istresem krpu kroz prozor, prodajem zjale, sa zidovima komuniciram. Da ne vjerujem da pisanje ne treba dovesti na level magije, nikada ne bih sjeo za pisaći stroj. Zagovornik sam teze da pisanje nije rad, nije bauštela. U neobaveznoj priči s lokalnim klasikom izdeklamovao sam tu tezu; tip je eksirao viljamovku i zagrcnuo se. Očigledno se vratio u Srednji vijek, ne bi me začudilo da se prokuhavaju organi izvađeni iz leševa, tuše kao spasonosni lijek.
Svijet je odavno otišao u helać, nikakav paravan ne može to sakriti. Kompresija na mozak je nepodnošljiva. Radnik crpkom izvlači fekalije iz šahta. Puca me poriv da mu poklonim svoj roman. Na ulici pozdravljam časnu sestru. Zamišljam je golu. Nikako sebi da se vratim. Biti genij znači ne pripadati ovom poganom svijetu. Strahota koja se ne može imenovati. Zlatan Ibrahimović je škarama s 43 m spakovao loptu u kanafu. Niko nije mogao raspizditi po fudbalu ko Josip Bukal. S 46 m iskosa iz slobodnjaka bez živog zida spucao je fucu Meksiku pod prečku. Unbelievable.
Volim sebe, volim budale.
Viva Pancho Villa, viva Emiliano Zapata!