Ne znam aktivirati TA peć, smrzavam se u kuhinji prekriven dekom preko leđa. U loncu je ostalo nešto graha, dovoljno za ručak. Osjećam vonj paljevine, zapaljene sintetike, tražim žar na džemperu.
U cafe ulaze u rafalu budala za budalom. Za drugim stolom sjede radnici sa bauštela, seru kvake rogobatnim jezikom. Face i šikare.
Antipjesnik sam. Antimaterija. Ne jebem prepucavanja, polemike sa literarnom ološi, pogotovo sa autoritetima koji nemaju pokriće u vlastitom djelu. Ne interesuju me trzavice. Kritičari su izumrli ko dinosaurusi, za jad koji preferira takav posao treba zvati mrtvozornika.
Režem nožem tvrd kruh na klimavom stolu, mati se budi, šalje me u pičku materinu. Iz sobe iznosim pisaći stroj, uvlačim papir, voda curi na nos, u džepu hlača nosim platneni ubrus izrezan od jastučnice. U klozetu iz otvora za ventilaciju izašao je pauk Žorž. Nasapunjan, s brijačem u ruci zurim u keramičke pločice. Na polici su parfemi, ostavio ih je bratov sin prije odlaska u USA, ne koristim ih, ne podnosim miris parfema. Spremam se da odem do Pokopa, da uplatim grobno mjesto za oca na dvije godine. Na vunenoj kapi ispisano je Harry Potter. Sve dok na ambalaži sapuna, hotelskom peškiru, šoljici za kafu, dok na ulazu u grad ne osvane bilbord sa mojim cijenjenim imenom u kombinaciji sa jednim od mojih djela znaću da sam talašika, literarni loser.
U djetinjstvu Salko Hukara sa ekipom golobradih majmuna bio je penicilin za škvadru iz kvarta. Svaka tri mjeseca rokali smo se lukovima i strijelama, drvenim mačevima, kamenjem, komadima dasaka. Za nama je trčala paščad koju smo drilovali za rat. Za nama se dizao oblak prašine, padali su teški udarci, nokauti, dan poslije hodali smo sa flasterima na glavi. Iz magle se pojavio frajer Zlatko Kolovrat, atleta, niko od nas nije mogao da prođe pored kina Kumrovec da ne fasuje nogu u dupe. Joker je bio Ćiro, Šahzudin, junior BK Željezničar. Ćiro je prišao tipu, spucao mu aperkat i kroše, kabadahija je ležao u prašini. Svako od nas našem spasitelju uletio po rum pločicu. Bio je to dan velike pobjede, sveopšteg slavlja. Poslije je išao festival od igrica. Igrali smo klik-klak, udarali zucu, pucali prangiju, igrali limuna i narandže, deda lede i mnoštva drugih krasnih igara. Ukrali smo dasku sa gradilišta, prešaltali se na stoni tenis. Jači frajeri pucali su sa softašima, sirotinja je drajfala s bijednim reketima, ručni rad, s gumom nalijepljenom na drvo. Krali smo lubenice od Šipca, bacali na beton, prljavim rukama vadili velike komade, trpali u usta. Kući sam dolazio uflekane majice. Djevojčice su pred haustorom igrale lastiš i badminton, zajebaniji momci su u trafici kupovali cigarete u rinfuzi, mi slinavci smo iza garaže sklonjeni od pogleda duvali zapaljen komad kartona.
U hladnoj sobi koja zimi služi kao ostava za krompir i luk pisaćim strojem i leksikonom bildam biceps. Samo što se inje na stolicama nije uhvatilo. Nalokao sam se ledene vode iz pipe, stud je udarila u sljepoočnice, grlo se steglo. Ove godine mušketiri neće na prozore, smrde i guše. Petobanka za cvijeće na ovim cijenama ne dolazi u obzir. Dolje u veš-kuhinji samo što ne trunu leševi. Pola komšija je poumiralo, kuća duhova. Golubovi seru ispod strehe, ptić ispao iz gnijezda u tren je doručak za mačke.
U cafeu štene mopsa češkam po vratu, uz sfumato prelazim most kod Vijećnice, grad je sablasno pust, skitanje ulicama je put u depresiju iz koje nema izlaza. Tražim spas u stihu, ispisanoj rečenici, sebi pismo pišem, jedino svijetlo u mraku koje me poklopilo, kičmu mi slomilo. Još jedan dan je fijuknuo. Spašava me što ništa ne znam. To je tako moćno i dobro. To me drži u životu.
Grozno je kasapiti poeziju Branka Miljkovića sa šest izgovorenih stihova. Zašto su ga ubili kurvini sinovi? Zašto? Tragedija.