foto: Dženat Dreković/NOMAD

Rodić: Rat

Čekam da završi centrifuga. Kičma puca od sjedenja na stolici. S lavorom izlazim opranu robu da izvješam na štrik. Na etape sam spavao, jugo me razdrmao. Bubnja u glavi, oči idu u konus. Pored ružičnjaka drvo je šljive. Na jesen napunim kesu šljivama, mati napravi knedle. Ubijem se jedući, temperatura me uhvati. Unuka komšinice Bisere voli s majkom tijesto da mijesi. Uvali ruke u škaf, mijesi, brašnjava se smiješi, pada u ekstazu. Jesam poguzija, sve žderem, osim metala, stiropora i betonskih blokova. Slavim kada je za ručak salata od maslačka sa rendanim kuhanim jajima. Otkidam na kompot. Volim da se sladim kiflama. Dobio sam nove farmerice. Šlic se otvara, jebe situaciju. Majka prijeti da će ih makazama izrezati. Na ulici mjerkam žene, željan sam ugriza u meso.

U sedamnaestoj godini prvi put vidio sam golu ženu pred sobom. Poševio sam prostitutku u smrdljivom klozetu, na ulicu izašao prosvijetljen. Ljubav nije ajnpren supa, poljupci imaju okus cijanida. Ljubavne verse ne lajkam, naprosto to nije horizont kojim lebdim. Izlasci u grad su šetnje zatvorskim krugom. Asfalt mi je mozak oglodao. Od penzije skinut ću sumu, otići kod krojača da mi uzme mjeru za zatvorsku odoru, što sam luđi utoliko sam slobodniji. Grozim se žena velikih stopala. Ne bih mogao da zamislim da sam u simbiozi sa ženom čije su cipele broj 47. Lijepe žene mi nisu fetiš, preferiram koke defektnog mozga, feleričnog izgleda. Ideal mi je da kuha, pere, da se mazimo, poslije da čeka moj povratak iz kafane dok joj dupe na sećiji ne utrne. Zraknuo sam finu ženu na pijaci, nema veze što loš duhan tuši, pokušavam s njom ući u varijantu konstruktivnog dijaloga. Dojam je da sam mušterija koju voli vidjeti. Pričam s njom, gledam njene rumene obraze, zurim u njene velike sise.

Jutro je, sedam sati. U ćevabdžinici Specijal derem peticu s puno luka, ulica zjapi kao poslije udara neutronske bombe. Pored stola prolazi djevojčura u štiklama klimavim hodom, tresu joj se obrazi. Gutam preostali somun, bježim u sporednu ulicu. Cijeli dan sa svojom sjenom se družim. Sebi sam se ogadio. Žuljaju me riječi koje izgovaram. Velika pamet ekvivalent je velikoj nesreći. Žurim kući, moram pisaći stroj očistiti vatom natopljenom alkoholom. Zimsku jaknu spucao sam na volej, spakovao je u plakar. Neka zima jebe svoju mater, dosta je bilo studi, cvokotanja zubima. U kesu trpam truo krompir, prstima sam nos začepio. Veš mašina zviždi ko supersonični avion. Dan prolazi šepavim korakom. Pristavljam na šporet lončić za kafu. Rola u teatru rasapa je završena. Pogledam na kauč, skidam čarape spreman za drive. Prije seanse spavanja drobim dvopek u ustima. Ostvarene su pretpostavke za ofanzivna dejstva. Rafal mrtvih riječi u maglu sam ispucao. Ujutru je postrojavanje. U odredu sam s budalama, ludacima, najcrnjim odronima. Nemam namjeru da se o vodokotlić objesim. Pokušat ću da preživim. Dobro sam muda napregnuo. U ratu sam sa sobom. Bijelu zastavu držim u ruci.

Vuk Rodić

Rodić: Razorni smisao
Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija

Rodić: Depresija
Kirin: Središte grada
Stanković: Izveštaj s autopsije
RegionElle: Snežana Bukal