Svakodnevno gledam, svjedok sam strašne propasti, gledam kako sirotinja i propaliteti grozno crkavaju. Horde jadnih ljudi žrtve su odmazde, hodaju pognute glave, huligani igraju prljavu igru, spremni su u svakom trenutku da ti kosti oglođu. Sarajevo today. Na momente imam tjeranje na povraćanje. Sotona me vrbovao, u vokabularu očigledno nemam lijepih riječi.
Jutros sam u redakciju Nomada poslao katastrofalno loš tekst. A u hodu vagao sam riječi, rečenice, fragmente, nisam bio pri čistoj svijesti. Poslao sam sms urednici da tekst likvidira. Momentalno sam osjetio olakšanje. Fjodor Mihajlovič je fulao, zašto ne bih ja? Fula može biti strahovit poticaj u spisateljskoj praksi. Često se desi da literarni zajeb može biti dobar vjetar u jedra. Challenge je pokazao da je loptica udarila daleko od linije. Kad nisam u stanju locirati defekt u pisanju bilo bi bolje i poštenije da tušim paradajz i patlidžan na pijaci. Malčice sam popucao po šavovima, krompir sam umotao u foliju, zaštekao u kredenac. Vozi me poriv da ulicom hodam sa štipalicom zakačenom za uho. U pekari kupim burek, progutam zalogaj, ostatak bacim golubovima.
Mati brani da se prežderavam. Trbušina je kritična i preglomazna. Čekam da mati sklopi oči na kauču, kradem grah iz šerpe, sipam ga u prljav tanjir, kusam nad sudoperom, bez kruha.
Sjedim sa otmjenom gospođom, magli držim predavanje, žena na papir bilježi moje misli. Pitam je: “Mrziš li me što sam genije?” Šuti, na čudan način žvače zrak.
Nisam pošao da spremam ispit iz odbrane i zaštite, pošao sam da kupim jufku za pitu i jogurt. Negdje u hodu izgubio sam kalauz za ulazak u vlastitu dušu.
Više volim gledati blavor konja nego slušati priču pavijana s kravatama o pravdi i istini.
Tri i po sata kod Sebilja čekam Suzanu Mančić. Nema je na horizontu. Garant je porše riknuo. Kažem sjeban: “Šemso, motaj kablove, udaramo štangas, krećemo u nove pobjede.”
U ludnici derem u papučama hodnik, Radovan sjedi u ambulanti, duma stihove o srijemošu na Durmitoru. Ne jebe za suhu šljivu moju krvavu pidžamu. Sestra zatvara vrata ambulante, frajeru nije jasno da sam za njega Zbigniew Herbert. Solidno lud pjevam: Procvjetala ljubičica žuta gdje se posro Karadžić kraj puta.
Gledam se u ogledalo, lice je potamnilo, kokuzna farba, podsjeća na zapršku. Kako je divan ovaj život. Prijatelju, kako ćemo? Prijo moja, lako ćemo. Svi u napad, jebimo majmunima mater. Rušimo zidove. Avanti.