Rodić: Razorni smisao

Izlazim iz Zvona devastirane duše.
Mrzim lament, mrzim gomilu, mrzim MI! Na per tu sam sa JA.
Ulazim u tramvaj krcat Pakistancima, podsjećaju na osuđenike.
Slika deportacije na stratište.
Na stolici sjedi upišani kroner. Na sjedalu ispred ispisano flomasterom “LJUBAV JE SRANJE”, jedina moja radost grada u tranziciji su patke na
Miljacki, grada koji je izgubio identitet baš kao ja upaljač, ispao mi je kroz šupalj džep…
Gledam ih kako lete u formaciji kao Stealth Sukhoi, gledajući pernate ljepotane oporavljam
dušu izgriženu umornim crnim prizorima, zubatim riječima i ništavilom koje ni Muhammad
Ali ne bi mogao eskivirati.
Svaki dan fasujem udarac ispod pojasa. Pitam se da li su ljudi gladijatori u imaginarnoj areni,
usamljeni, raskrvavljeni i odbačeni.
Svatko od nas ako je pri pameti hrve se sa sobom.
Snaga je presušila kao vodovod u vrijeme jare i omorine.
Sam sam, sretan sam, pokušajte me domisliti…
Nemojte kupiti kartu za putovanje u moj mrak.
Sebi ćete uslugu učiniti, nemojte me gledati ni pozdravljati, samo sam sjena koja tumara
pustim sarajevskim ulicama.
Ulazim u kafanu, čujem riječ korona, na vrat-na nos izlazim van, hvatam zrak, sit sam šuhe
od zaraze, prognoza i crnjačenja.
Izbombardovani smo pandemijom ko Dresden u Drugom svjetskom ratu.
Nemam gdje da se sklonim, možda u sopstveno prkno?
Sjedim u parku. Gledam gugije i dupeta i sise žena, kad mi noge utrnu od sjedenja odšepam
kući u uspavani Alcatraz.
Psiha dobrih ljudi se raspada kao lego kocke, željan sam života i rahatluka, ovo što se dešava
podsjeća me na ukopavanje živih ljudi.
Davno sam u jednoj svoj pjesmi ispisao stih da mi je vlastiti k**** jedino uporište,
mogu da zijevam kao peš, tražim spas u apaurinima i prekomjernom spavanju.
Ubio sam i ovaj dan kao Josip Broz divljeg krmka u Karađorđevu, davno sam ispisao
paradoks (stoji nalijepljen u Zvonu na frižideru za pivo): “Da se nisam izradio ne bih uspio”.
Poezija me drži na nogama, da nije versa bio bih šampion u crkavanju.
Ovako kad ujutro osvane prošetam do granapa kupim fasungu od kruha, cigareta i mlijeka,
duvam na nos kao da polipe imam, ušaltao sam se da sam sretan.
Ludilo? Sreća? Spas?
Nemam pojma.
Ko će ga znati, ovo nije priča za filozofe, ovo je šapat iz mrkline.
Nitko me ne čuje, nikome nisam interesantan, to me uveseljava, daje snagu da opstajem u
ovoj kaljuzi od svijeta.
Metak je u cijevi. Šta radim? Šta Vi mislite?

Vuk Rodić

Rodić: Osuđenik
Rodić: Lovac
Rodić: Vijađ
Rodić: Šaman
Rodić: Rat
Rodić: Prizma
Rodić: Coffee to go
Rodić: Sizif
Rodić: Iluzija
Rodić: Pustoš
Rodić: Subverzija
Rodić: Mizantrop
Rodić: Igra
Rodić: Depresija

Rodić: Depresija
Kirin: Središte grada
Stanković: Izveštaj s autopsije
RegionElle: Snežana Bukal