Mati sjecka luk, reže paradajz i paprike za sataraš sjedeći. Jebem ti ovo kad moram ručak spravljati sjedeći, serem se na život, govor s cigaretom u ustima. Luk štipa za oči. Odlazim da se istuširam, pazim da se ne okliznem na pločice u tuš-kadi.
Riječ more nemam u svom vokabularu, truleksom sam ga iz mozga izbrisao. Jedina moja veza s morem je konzerva srdele. Tri godine u komadu sam proveo na faksu na moru, da me neko od prijatelja zovne na plavo more, glat bih odbio.
U kafani alkos dva sata priča muhi na zidu, ubija monologom. Na stolu je pet boca piva, presijavaju se fluorescentni cvikeri. Matora luđakinja drvi priču o cirozi jetre, tumoru prostate, držim je za koljeno, obraćam joj se sa: dona, ružarine moj, pahuljice na beharu.
U šlajpeku je top novaca u gadnim apoenima, pruža mi cvaju. Za kafu, kaže nasmijana ko sapača iz Miljacke bačena na asfalt.
Dobri ljudi su ga popušili, satjerani su u kut. Teza da je čovjek kolateralna šteta u kosmosu zvuči mi uvjerljivo.
Srećem Dinu iz Švice, izgleda nestvarno, na gorostasta iz druge galaksije podsjeća. Kosa oranž ofarbana, sa cvijetom pored uha pada niz leđa, gledam njegove patike broj 49. Takav je div, da Tysonu zvekne šamarčinu, bokser-ubica završio bi na urgentnom bloku bolnice na reanimaciji. Krenuo sam naprijed, nizbrdo, pogledam u nebo. Mjesec je bjelji od sode bikarbone. Nemam gume u gaćama, tako sam htio, zajebana varijanta suicida. Ne jebem teoriju, egzegeze, gnoseologiju, jahanje mozga defektnih falš umova, psihijatrijska teorija me nije nikad zanimala.
Na feriju kod ujaka pecao sam škobalje s drvenog mosta s čobanima. Most je bio labav, mogao se zaljuljati. Neko od dječaka povikao je: Eto Bogosava! Ludi starac u prljavom sakou s medaljama iz Prvog svjetskog rata bauljao je prema mostu. Nagazio je na polomljene daske, mi smo most zaljuljali, jadni dedo je čučao, držao se za ogradu, medalje su zvučale ko praporci. Baš smo bili gadovi!
U Lutriji sam igrao brzi bingo, leprozni čovjek je uplaćivao loto. Bilo me strah, pucala me šuha da uzmem kusur. Smrčilo mi se pred očima. Šta da kažem o sebi? Narcis sam koji sebe mrzi iz dna duše. Lapidarna opaska očigledno nije nesuvisla.
Regrut sam slobode, mada me riječ sloboda vozi u mislima. Konotira s mlohavim kurcem.
Ne čitam rimovanu poeziju, u strahu sam da ne oljigavim.
Kurave sa čipkastim kragnama otkidaju na šupačke stihove velikana svjetske lirike. Prije bih se odlučio da iščitam bilten MZ nego da mislim verse poete s ćosavom bradicom. Milijarde takvih stihozbirki su obična slina iz čeljusti mazge.
Iskustvo mi govori da je pisanje proze pičkin dim. Poezija je druga obala rijeke, posve je drugačija optika, stanje nadsvijesti ludila je otrovno opasno i magijski privlačno. Mnogo klasika, romansijera piše savršeno, mnogo literarnih falševa piše zanatski perfektno, njihov diskurs je mrav, priča ubitačno dosadna, okrećem glavu kada takvu knjigu vidim u izlogu. Ispisujem ovaj tekst, sjedim u gaćama mokar poslije tuširanja, ispalo mi jaje ko zadnjem levatu. Najavljuju pljusak, posudit ću od komšije bic, go na sicu spržiti do Hrasnice, usput ću kupiti paradajz za salate. Uživam u vlastitom paklu, uživam u žderanju i spavanju. Smrklo mi se pred očima od mantanja političkih laži, grozne manipulacije jadnim ljudima. Ljudi su popadali, u mentalnom su rasapu, sve je jadno i bijedno, klan propalih spodoba prodaje zjale na ulici, samo da solidan triper ne fasujem. Veseli Bosanac zagrizo za mamac, zagrizao tvrdu koru kruha zatrovanu besmislom i ništavilom.
Gle čuda, malo sam pošandrcao. Nikakvo čudo za dokazanu budalu koja plazi jezik na opustjeloj ulici, škripi zubima. Šutam odbačene kese, aplaudiram svojoj samoći.
Pored mene prolazi žena sa pucvolom, jorkširskim terijerom. Dan je dosadniji od ešerihije. Nasukao sam se na mrak. Hvata me smijeh. Transcendentno ludilo budale prokletog pjesnika.