Cijelo jutro trusi snijeg. Kljukuša cvrči u rerni, krmeljav sjedim kraj prozora. Lijen sam, nije me volja prosuti pepeljaru u kantu za smeće, kurbla u šupku mi treba da se pokrenem. Doručkovao sam komad slanine veličine pola rum pločice. U hodu pipkam po snijegu, puca me strah od frakture. Vunene čarape ne mogu u cipelu, s jutarnje kafe vratio sam se kući sličan Snješku Bijeliću. U haustoru sam skinuo jaknu, otresao snijeg.
Sve dugove sam zategao, sebi sam ostao dužan osmijeh, dužan da izustim nešto suvislo što bi mi bio motiv da opstanem u ovom vakuumu.
Krenuo sam u kafanu na remont soula. Po snijegu su tragovi psećih šapa. Frajer cuga za šankom. Nikako da sveže labrnju, sere o Evropi 1192. godine, Gotima, Zapadnom rimskom carstvu, priča o Crvenim Kmerima, priču o burskim ratovima doživio sam kao osvježenje. Tip je garant luftao sa časova istorije. Takvi su obično najcrnji u dijalogu.
Ja sam bio zajebaniji, od šest časova u gimnaziji luftao sam pet. Profesorica fizike u suknji uflekanoj gulašem, majonezom i spermom, svaki drugi čas je udarala kontrolni rad. Morao sam dobro da napnem muda za dvicu. Drugoj profesorici fizike su idioti iz razreda poklonili za 8. mart Neoplanta paštetu upakovanu u foliju sa ljubičastom vrpcom. Profesorica je fasovala slom živaca, bila je zrela za urgentnog bloka.
Svijet je udešen po recepturi sotone, strunuo u svojoj ljepoti.
Ne bih mogao ispijati kafu na Odjelu za onkologiju, doručkovati mesni narezak u mrtvačnici. Raspao bih se ko lego kocka.
Uzimam honorar u banci, pored mene stoji žena slična kečigi, gledam da se brzinom kuršuma ispalim na ulicu, kupim špinat i školjku jaja.
U cipelama za rive hodam po bljuzgavici, pahulje se lijepe za čelo. Žurim kući da skinem mokre čarape s nogu.
Toliko je gnjavatora i peglatora u kafani da je to strašno zlo. Ne znam da snesem jaje znam koje je mućak. Sebi sam profesor. Nemam indeks, u džepu jakne je penzionerska tramvajska iskaznica. U dva sata poslije ponoći probudilo me glasanje mačora u haustoru, u mrklom mraku pristavio sam džezvu na šporet. Iz majčine kutije za lijekove uzeo sam tabletu apaurina željan sna, željan kosti da odmorim.
Prazan frižider je zlo za ženu, još veće zlo impotentan muž. Ipak, najveće zlo za ženu je da joj muž skloni ogledala sa zidova, mora biti ekstra monstrum za takvo zlodjelo. Lijepo je ružno, ružno je lijepo. Zajebana, nimalo originalna teza, snovi su empirija do koje držim.
Svako jutro sam na startnoj poziciji na idiotskoj utrci. Niko ne može biti krmak kao čovjek, trivijalna istina, stvarnost ovog svijeta koji je krenuo u sunovrat.
Rolam krugove oko stuba, drma me vertigo tražim predah da se odmorim od sebe i ispraznim svakodnevnicu. Ne mogu da slušam priču o američkim i evropskim konkvistadorima. Uvjeren sam da je pička perpetuum mobile ovog svijeta. Istina je nepoželjna, zakonom zabranjena. Zagovaram ideju da krkani, grmalji i grmaljuše urade CT mozga prije izlaska na glasanje na izborima.
Šta radim? U opustjelom parku vranama držim predavanje o epistologiji. Odličan trip. Ne može bolje. Samo tako neka ostane.
Nikola, Nikola, koji si kurac radio na Drini, zabijem ti ga strini.