Svu noć je padala kiša. Mokre cipele suše se pored TA peći. Na stolu je lonac sa prebranim grahom. Jutarnji sfumato, pijem kafu. Muda se otegla do poda dok ne svane. Na otkačen vagon na slijepom kolosjeku podsjećam. Plovim kroz mrak. Na svom kurcu plovim, s Luciferom se družim. Samoća je bolna, samoća je jedina moja sloboda. Uzimam od barmena komad papira i hemijsku olovku, sijevaju riječi i rečenice. Barmen glanca čaše, usput kaže da sam njegov fan. Sjedim, šutim ko mumija, šapat mi je tiši od suhog lista koji pada na vlažnu zemlju.
U apoteci gledam kratko ošišanu blondinu, s mukom se suzdržavam da ne traži picapin od 500 mg. U ranoj mladosti nisam mario za žene, naprosto nisam imao pojma ko su ta bića. Prolazio sam pored njih, locirao sam ih groznije nego da piljim u pasji drek.
Mnoštvo opušaka u pepeljari dokaz su da je situacija alarmantna. Ne podnosim satove. Kucanje sata me izluđuje, baca u psihotično stanje da bih najradije zidni sat raspalio macolom. Volim u noći bljesak munje. Volim kada zid od bljeska zasvijetli.
Mecena Sutko sa ženom Rafaelom došao je u posjetu, u hladnoj sobi klanja ikindiju. Zgotovio sam ubitačno jaku kafu, kafa krijepi, damare razdrma.
Moja prošlost sehara je užasa, iz sehare bisere vadim. Nemojte me žalit, istrpite me, progutajte knedlu, ignorišite me na elegantan način. Da li je moj život suicid? Da li je to protest protiv života? Očigledno to i ptice na grani znaju, da mi svijet ovakav kakav jest ne prija.
U sitne sate vratio sam se kući, stukao hladnu prženu salamu s majonezom i maslinama. Jučer sam pustio baju poremećenoj ženi, ženi-klošaru, tri metra pred cafeom u kojem sjedim deset sati dnevno, pitao sam je gdje se može kafa popiti. Zabezeknuta izustila je: “Imate, gospodine u tržnici.” Džep mi je bio pun solidnih apoena, predložio sam da popijemo kafu. Stresla se, odjebala me bez milosti.
Doktorirao sam ludilo. Niko me ne zove na selo u goste. Sve te životinje, krave, volove, svinje, brojlere puštam na slobodu, u šumu. Najbolja terapija za budalu je malj u glavu, nikako leponex.
Komšija Ado Šaran predlaže mi da krmka od 200 kg prošetam Ferhadijom, pred BBI-em skinem krmku lanac s vrata, izrokam ga iz magnuma. S cigarom u ustima mi govori: “Nemaš pojma kako bi te ovdje u Sarajevu zagotivili.” Ja gotive u tri pičke materine.
Hodam ulicom, miris trulog lišća lijepi se za grlo, grad me zarobio. Nigdje ne mogu, jalovi um, srušeni čovjek koji se svaki dan iznova zida. Trideset godina slušam i gledam kako se intelektualni mediokriteti, nacionalisti kolju, jaganjci sa velikim krvavim zubima nemaju milosti. Na sceni je veliki praznik mržnje i zla. Vjerovatno puno lajem. Istrčao sam, izletio na brisani prostor, iščekujem metak među oči. Lijepo se osjećam, lijepo da ljepše ne može biti. Nemoj po glavi, druže plavi.