Gripozan sam.
Drma me groznica.
Sardina iz konzerve udara na nos.
Smoren od reprize rasula crknutih riječi beživotnih lica ljudi ulazim u bus da spustim dupe na sjedalo.
Sloboda nas je pobila ko zečeve, sve zarobila, uništila.
Sreća je nestvarna, čista utopija, daleka obala rijeke koju sanjamo.
Falševi žive kraljevski, sjajni ljudi su u defanzivi, nagurani na zid smrti.
Plivam u hladnom okeanu s ajkulama, ne žalim se, volim opasnost.
Kada je gusto krv mi ključa u venama.
Dženat Dreković puca šamare šupčinama, kažem mu da je to hedonizam.
Spodobe iz kanalizacije, iz smrdljivih rupa grizu za gležanj, skontao sam da nema odbrane.
U posjeti ujaku u selu Rastuša kupao sam se u rijeci Ukrini u društvu seoskih ljepotica, sjedio pored obale nasapunjane glave i lica, u donjem vešu.
Ujak mi je rekao šapatom: Zaboli te, ko im jebe mater!
U povratku kući obad iz štale izrokao me u vrat, litar krvi popio.
Pjesnici su konstantno pijani, zaboravljaju da se okupaju, ni jedan pjesnik nije solventan.
Čitat ću poeziju u štali. Pogrebno društvo, u prostoru krematorija, za novce.
Vrlo sam zainteresiran za dividendu.
Kuriozum je da ne ljubim poeziju. Sasvim drugačiji način, modus na koji je doživljavam, posve dijaboličan.
Ne mogu mi prići fanovi lijepe riječi, ne mogu me handriti sa Božanstvenom komedijom, Desankom Maksimović, Jesenjinom, Preverom, bulumentom harizmatičnih poeta koji su za mene iritantni i odiozni.
Da sam student na književnom odsjeku vjerojatno bi mi slijedila taraba u roku 24 sata.
Profesori bi me na vrata izgurali, udahnuli svjež zrak.
Gledam svojim očima, vidim kako patriote prže preko granice u potrazi za životom i kruhom.
Lijep je dan, osunčan, miholjska zima, gotovo da se u parku na klupi može spavati prekriven listovima novina.
Na ulici djevojka glave pokrivene šalom prstima udara u handpan.
Pored nje mesingana zdjela za novac.
Dojam je fantastičan, sound je ecstasy, gledam lice djevojke, vidim da je u nirvani.
Mogao bih danima da slušam koncert sa tog prelijepog instrumenta
u obliku diska a da me ne smori.
Uvjeren sam da bi zvuk handpana bio stimulans u pisanju.
Gospođa na klupi pored Miljacke turpija nokte.
Na drugoj klupi frajer cucla džoint, odbija dimove.
Pored kontejnera je klan mršavih kerčina, stojim ukočen, ne želim aplikaciju injekcije protiv bjesnila.
Moj život je promaja, facijalis sam fasovao.
Iz pivnice udara cover band, pilotiram Dakotom 3 kroz maglu i mrkli mrak.
Gremlini se lijepe na staklo pilotske kabine, gađam pistu stisnutih zubi.
Život bez duhovnosti u sebi je bljuvotina i splačina.
Taj profil ljudskih beštija jeste nukleus ovog svijeta.
Zlo. Zlo.
Svojom voljom se opredjeljujem za snove.
Oprostite što bježim.
Oprostite…