Poslije jutarnjeg rituala ispijanja espressa, odlazim na Markale, kupujem travu ranjenik za ranu na nozi. Žena umotana u maramu prodaje jaja od prepelice. Premišljam da pazarim jaja, dvadeset mi treba da ubijem u tavu za doručak. Bacam opušak u šaht, stojim pored bircuza sklopljenih očiju, pepeo prošlosti žvačem.
Jučer sam u tramvaju odvalio partiju spavanja, šest stanica fulio, vratio se kući sličan usranom golubu.
Za žene je lijepa riječ, pažnja – rivanol za dušu. Ecce femina, u talu sam sa drocama, pojma nemam šta radim, udaram rigidnom pričom, krucijalnu grešku pravim. Odlaze sjebane, isprepadane, šta ću, ne mogu protiv sebe.
Iz cafea udara noise, lupanje geštetnera je mila majka. Uvalim se tri marke za brijanje mašinicom u brijačnici. Danima, mjesecima eskiviram otrovne riječi, gore su od gelera, zavlačim se jadan i žalostan u rupu ko miš mekinjaš.
U priči aktuelna je nova little babe. Hoće li, gdje ga sastaviti. Otkud ja znam? Kome treba da ljudima spada meso s kostiju. Očigledno da je u tijeku pogana i odvratna igra. Često svratim kod druga na Grbavicu, predveče prošetam do Kovačića, stojim dugo zagledan u butigu sa upaljenih stotinu lustera. Propuštam trolejbuse. Prizor je irealan, opušta me i relaksira. S vremena na vrijeme zraknem dupe fine žene. Poslije haldola apliciranog u debelo meso, montiran mi je propeler u šupak. Moram da hodam, marširanje kroz maglu i mrak mi je dozlogrdilo. Skrham se umoran na klupu, zapalim španjulet duhana, kosti odmaram.
Otvaram konzervu mesnog nareska, pazim da se ne porežem. Crveni luk je budžav, u kartonskoj kutiji je ispod sudopera, nemam volje da se zajebavam sa sjeckanjem. Sve mi dopizdilo, najradije bih NLO-om spičio u drugu galaksiju.
Koliko god je peksinluk zlo, prljavština je dobra zaštita od hladnoće. Poslije kupanja Miljacku zamutim.
Mušketini na prozoru crkavaju, sutra ću ih u kontejner liferovati. Prozori s gitarama bez cvijeća na ćeliju kazamata podsjećaju.
Prije 35 godina zaljubljenoj kurvi dao sam na čitanje sonete Mao Ce-tunga prevedene na engleski. Knjigu mi je poklonio narkoman koji je boravio u Nepalu, knjigu sam tražio, nestala je, ni koke ni stihova, svaki pokušaj bio je uzaludan.
Puca me žestoko osjećanje besmisla, noge klecaju, dupli dekung nije pao. Pored ringa leprša bijeli peškir. Ne mogu se promijeniti, proklet da sam. Porazi su moj univerzitet, dokon sam kao cica mace i tratinčice.
Pokojni ujak u svojoj knjizi o masonima spominje bibliju ljudoždera. U kartonskoj kutiji u plakaru je fotka: on pitomac doma ratne siročadi, kao dječak prelijep s pirgavim nosom, u šinjelu stoji pored Moše Pijade i maršala Josipa Broza. Volio je podvaliti. Bio je sjajan čovjek, kozer, rigidno zajeban i opasan.
Selo u kojem je majka rođena je mrtvo, zaraslo u šikaru, bez konja se ne može doći do sela. Mati priča da se u ćenifu nije moglo bez puške otići.
Koalirao sam s đavolom. Konstantno sam u defanzivi, hvatam se ćoškova, osjećanje nemoći ubija, razara mozak.
Apsolutna istina ne postoji, postoji samo apsolutni smrad ovog poganog svijeta. Upitna dijagnoza budale, ubogog pjesnika, devastiranog eksponata u zadimljenoj kafani. Debeo je, što je loša situacija, to je generator koji stavlja u pogon. Lijepe riječi služe umjesto lotos maramice za slinav nos. Luda sam glava, nisam nikad nikom zlo učinio niti pomislio. Sreće me strah, ljubav je otirač za prljave cipele, guram kroz maglu, blizu ponora, huk praznine u snovima čujem, čujem glasanje ljudskog zvjerinja, znojav se budim, navlačim čarape na noge, s umrlom riječi u suhom grlu.
Pijem kafu, ura na zidu otkucava, cigareta se dimi u pepeljari. Svanuo je novi dan, otpalo dugme na košulji, gledam ugašenu plazmu, uzalud pokušavam da se nasmiješim, uzalud tražim svjetlo u sebi, sjedim ukočen, hiberniram, ušiju utrnulih od jeze.
Fascinantan je kuriozum kada u Drugom svjetskom ratu dvanaest partizana zarobi dvije hiljade domobrana, razoruža, skine u gaće i pošalje njihovim lijepim kućama. Kakav festival ljepote. Nije nikakva tajna da su fašistička govna najcrnji momenat u historiji svijeta, stotinu puta crnja i gora od jezuita i inih smradova. Možda je u tijeku Šesti svjetski rat. O tezi za koju nemaš dokaz, nemoj ni govoriti. Pametno. Bolje da začepim labrnju, sjednem na stolicu ispred haustora i zurim u opustjelu ulicu. Tako bih vrisnuo, neću iz pristojnosti, iz fine sam kuće, ulazim u kuću da pišam, poentiram tekst, dugo ga nisam garažirao, lijen sam da dva koraka napravim do klozeta. Užas, ja i očaj.
Skitnica sam u magli i mrklini. Krv pljujem po asfaltu. Da li je to tragedija? Budi čovjek i tamo gdje ljudi nema.