Skidam lonac za grah s police kredenca, majku je savila spondiloza ne može fildžan s police da dohvati. Gledam sekundaricu sata, sjedim na kauču anksiozan, čekam ročište na sudu. Kuha se krompir za pire, ići ću da spavam iz očaja.
Poeziju, univerzum u jeziku odavno ne lajkam, bez krivice izdržavam uslovnu kaznu. Svaki dan slušam ekspoze šizofrenih filozofa, slušam ljude s organskim poremećajem mozga. Svi su generali, svi su pobjednici, izađu iz kafane mortus pjani, leđima brišu izloge. Idu pravo na giljotinu nakostriješene žene s kutlačom u ruci.
Klečim, na koljenima molim sebe da prema sebi imam više milosti. Obamro od radosti guram ključ u bravu, teturam po kuhinji, gledam da li u kutiji ima kesica nescafea. Klasično prinudno slijetanje. Ekspert sam za promašaje. Zagledan u šare tepiha čekam da me nazove žena s hepatitisom C. Poslije epizode ljubavi boba je falila da ne osvanem u mrtvačnici.
Čekam trandžu na tramvajskoj stanici. Na parapetu pored mene sjedi momak s dredovima, sa slušalicama na ušima. Farovi automobila režu mrak ko gauda sir. Hvata me safra od čekanja. Prosipam trunje i rasute leblebije iz džepa. Račun u banci pokazuje nulu. Nula sijeva ko munja nebeska. Odista sam sretan. Samo sam jedan od solidnih klošara.
Jučer sam poranio, težak usisivač nosio od Pivare do Markala da ga prodam. Skinuo sam kaput, raskomodao se na kafanskoj stolici, na vratima se pojavio čudan čovjek, čovjek-NLO. Upečatljive su bile njegove zozonske crne naočale i crna rukavica na ruci. Stresao sam se od jeze kada sam vidio da mu je druga ruka modra. Frend Eno ga je iskulirao, frajer se ušaltavao u našu priču, zabavljao sebe svojim ispraznim opaskama. Udario je punch line.
U djetinjstvu sam po podravskim šorovima bježao od jata gusaka, sada bježim od ljudi. Ne znam, nisam pametan, da li je dug, predug boravak u ovom gradu odvikavanje od života.
Na proljeće se spremam da dobacim do Kotora, posjetim svoje školske drugove dobrotske kapetane. Pokloniću im knjige, malo ćakulati s njima, počastiti se dobrim pršutom i sirom. Svakako mislim posjetiti tvrđavu San Giovanni, svratiti do Gurdića da vidim da li je u životu klupa na kojoj sam spavao prije odlaska iz Kotora. Zraknuću pumpu Karampanu, prošetati do Škaljara, poslije pravac Dubrovnik u napucanu konobu na porciju lignji. Izvrsna strategija koja nije upitna.
Dosta mi je priče o političkom mediokritetu, genocidu koji čine nad populacijom, dosta mi je intelektualnog šljama.
Pala buha na međeda. Govorim istinu i samo istinu. Nemoj da se kunem u Asima.