Režem jabuku, čekam da veš mašina završi pranje, našopao sam se pančete sa friškim kruhom. Farmerice nosim Elisabeth Taylor, svojoj krojačici na štopanje. Čekam u kafani uz džezvu i rahatlokum da prelijepa žena završi posao, poslije svratim do Buybooka da se lociram na stepenicama, u svojoj loži, levitiram u bizarnim mislima. Nikada nema apriori primisli o pisanju, jednostavno spuca me klik, žurim kući, usput u hodu kreiram tekst.
Prošla su vremena kada se posuđe pralo lukšijom. Paradoksalno da u vrijeme naučnog progresa, mašina na dugme, čudno da je čovjeku život sve teži i teži. Racionalno nepojmljivo. Logična alogičnost. Rodica Olja iz Švedske mi u povjerenju kaže da im dosada razvali dušu i mozak. Fakat strašno zlo.
Sjedim u kafani ko zadnji pakšu, klijentela je do daske napušena, glomazan rudlav ker uporno mi njuši muda. Otvaram tabakeru, stavljam tabakeru pod njušku, izduvavam dim iz usta, ker bježi podvijenog repa kod gazde. U ofanzivnoj sam defanzivi, napadam sjene u magli. Skontao sam da je praznina smrtonosna.
U busu nalijećem na ženu kritične psihe, pita me da li imam knjigu Bakonja fra Brne. Odgovaram: “Imam sabrana djela Arthura Clarkea i hrpu stripova Taličnog Toma objavljenih u Komunistu prije ovog strašnog poganog rata.” Vidim, to je više nego očigledno, da je žena za Borića kod Sokoca.
1962. godine mati je otišla sa ocem Duletom kod prijatelja na proslavu Prvog maja. Sto se rušio od hrane, od pečene prasetine, janjetine, jaretine, sarme, pita, pastrmke, uštipaka, silnih slasnih zalogaja. Svi su slavili, Dule je u depri šutio potišten. Majka ga je pitala: “Koji ti je kurac?” Otac je izustio: “Ja bih udrobio kruh u bijelu kafu u lončić.” Nema komentara. Hardcore.
Prolazio sam pored kontejnera, zraknuo fine sive štofane hlače. Vratio sam se u kuću, obukao hlače, odjenuo crni mantil, na noge nazuo poderane antilopne cipele. Napit ko crna zemlja u društvu amputirca sa cipelom nabijenom na metalnu šipku ispod koljena šupljiram. Intermeco prije fotkanja za ličnu kartu u pošti.
Priča o psihijatrijskom Golom otoku lažirana je, sakrivena. Koliko je nevinih ljudi zbog istine strunulo u mraku umobolnice. To se ne može znati. Nema dokaza, tragova. Pitam nepoznatog čovjeka: “Gospodine, na koji peron dolazi ponoćni ekspres?” Konotacija na ozloglašenog mardelju iz istoimenog filma.
Srećem žene bakalare, osušene, stare, žene pred smrt. Ne valja žena i burek ako nema mesa. Jebo ženu koju ne možeš štipnuti za dupe. Jebiga, zle sam sreće, tako mi grah pao.
Ulice su puste, snajper radi. U rano jutro butige tekstila i kafane su zatvorene. U hodu srećem olinjalu džukelu i bezubog homelessa s gumenom pivom u ruci. Šta mogu da kažem o sebi? Nemam pojma. Karijatida sam propalog svijeta. Svi smo svjedoci kako visoka politika može nisko pasti. Blistavi nonsens. Strašno je biti lud, još strašnije biti normalan. Hoćemo li jebat stare babe? Nećemo. Stare babe za bećare slabe.