Za jednu od svojih promocija posudio sam cipele. Moderator je štepao hvalospjev, preznojavao sam se od lijepih riječi. Jedva sam dočekao kraj cirkusarije da zapalim bijesnu cigaretu koju sam čuvao za tu priliku. Sit sam sterilne umjetnosti, pompezno najavljenih projekata, ukakanih narativa. Face dumaju, domišljaju nedomislivu filozofiju, svi odreda su napucani masterima i doktoratima. Fuj, prelazim na drugu stranu ulice kada vidim pogane njuške. Načitane persone punim ustima izgovaraju imena domicilnih i regionalnih velikana pisane riječi. Niko nije u stanju da se sjeti sjajnog Isaka Samokovlije. Profesori rove srednji vijek, iz mulja vade dijamante koji meni lično ništa ne znače. Na koncu sve se trpa u politiku, i mace i kuce, Cigani sa kartonom u ruci, volej pod prečku, i govno koje poserem. Užas. Nepojmljivo.
Prisnost spram sebe tanja je od aluminijske folije. Guta me oktopod čamotinje, urla dosada, dezorijentisan, izgubljen u sebi, dozivam upomoć u mračnoj sobi.
Lijepoj lezbejki prodao sam roman, rap lijepih riječi sasuo sam joj u mozak. Skontala je da sam narajcan, dojmilo me što ne ablenduje na falus. U svesku je crtala gole žene. S bljutavim okusom u ustima prošetao sam do parka da zapalim cigaretu.
Davni dani su iščezli, propali u bezdan, podsjećaju na santu leda koja nestaje u okeanskom bespuću. Sjećam se u osnovnoj školi smrtno sam se zaljubio u prelijepu djevojčicu Ružicu. Desilo se da smo rolali poni bicikla na parkingu, pedalao sam iza nje, okrenuo kontru da vozim prema njoj, da je ošinem pogledom. Obeznanjen, gotovo hipnotisan, prednjim točkom udario sam njeno biciklo. Podigla je svoj poni namrštena u licu, nije progovorila ni riječi, odpedalala je iza zgrade u blizini. Dugo sam stajao upaljenih ušiju, nisam imao snage da se pokrenem.
Otac mi je iz Praga donio gumene kopačke i fudbalsku loptu. Sa dječacima iz dva razreda krenuli smo na Wembley, igralište od šljake koje je pripadalo fudbalskom klubu Jedinstvo sa Čengić Vile. Počela je strašna tekma, u omjeru 25 protiv 35. Na igralištu se digao oblak prašine, desilo se da sam loptu sa gol linije spucao u mrežu. Niko nije bio sretniji od mene. Nisam hodao, lebdio sam. Taj dan sam bio Johan Cruijff.
U kasno poslijepodne vraćao sam se kući umjereno pijan, osjećao bol u leđima. Pred kućnim vratima u visokom prizemlju vidio sam tabut. Nisam mogao da uđem u kuću. Otac dobrog komšije je umro. On i njegov brat sa dva uposlenika mrtvačnice nosili su leš u najlonu, niz stepenice, položili leš na tabut. Povraćalo mi se od muke. Konačno sam ušao u stan, dim cigarete mi se gadio, bacio sam se na kauč umoran ko pas, poslije dugo vremena uspio da zaspim. Atipičan prizor, jebiga to je life. Jebo život ako čekaš noć da zaspiš, jebo život ako bezveze prosmrdiš dan. Lijepo se osjećam, ne znam šta da radim. Belaj. Ludilo.