Zapis iz divlje zemlje
Prošlog i pretprošlog ljeta živjela sam u gradiću Catskill na sjeveru New Yorka, u kući čiju je baštu ubrzano gutao japanski dvornik. Sredinom devetnaestog vijeka, bezbrojni evropski istraživači i avanturisti pronalazili su, katalogizirali i slali u svoje domovine primjerke egzotičnih biljnih vrsta nepoznatih evropskom tlu. Jedan od njih, bavarski doktor i botanista Phillip Franz von Siebold, otkrio je japanski dvornik i donio ga u Evropu gdje je postao popularan kao ukrasna biljka zbog svojih srcolikih listova i ružičastih pupoljaka, a zbog brzog rasta i visine do čak tri metra često se koristio i kao živa ograda koja je štitila bogatije kuće i imanja od neželjenih pogleda. Iz Evrope, proširio se i na Sjevernu Ameriku.
Ovaj detalj iz botaničke historije ne bi bio vrijedan pomena da nije ujedno i minijaturni prikaz zapadnjačkog hubrisa i svih tragedije iz njega proizašlih. Japanski dvornik invazivna je biljna vrsta. Tlo vulkanskih planina njegovo je prirodno stanište. Da bi se uopšte primila na takvom tlu, ova biljka morala je razviti kompleksnu i rijetko žilavu rizomsku strukturu korijena. Siebold to nije znao kada ga je donio u Evropu, u pedantne engleske vrtove i aristokratske bašte odakle je uskoro skoknuo i preko Atlantika. Na obalama rijeke Hudson, dvornik je našao tlo suprotno kamenitim padinama azijskih vulkana: vlažno, meko, zasjenjeno krošnjama omorike i jele—podobno za goropadno širenje. U Evropi i Sjevernoj Americi dvornik je imao još jednu prednost—nedostatak prirodnih predatora, psilida i određenih vrsta gljiva, koji bi ga ugrozili. Ubrzo se ljupka biljka, botanički trofej evropskog avanturizma, pretvorila u „stranu invaziju“, kako kaže jedan članak u Guardianu iz 2010., koju treba pošto-poto suzbiti. Zadatak je težak: japanski dvornik bez problema probija kroz asfalt, temelje kuća, davi druge biljke oko sebe, a zbog rizomske korijenske strukture nemoguće ga je istrijebiti na samo jednom lokalitetu. Sve dok postoji ijedno sjeme, list, ili rizom, japanski dvornik će se oporavljati i nastavljati svoj pohod. Zato je neophodna saradnja. U komšiluku gdje sam stanovala japanski dvornik bio je rasprostranjen. Komšinica sa lijeve strane godinama se borila i uspjela ga potisnuti u donji dio bašte. Komšija s desna nije imao pojma šta je japanski dvornik niti ga je bilo briga. Tako je bilo i sa drugim komšijom, oboljelim i onemoćalim, na čijoj je parceli nikla čitava šuma visokih, tankih stabljika ove biljne babaroge. U skoro svim baštama mogli su se primijetiti izdanci japanskog dvornika, osim u jednoj. Kao da je i sama biljka predosjetila da ne bi bilo pametno tamo kročiti. Jedini koji nije imao problema sa „stranom invazijom“ bio je Budd. Vrijeme je da kažem nešto i o njemu.
Ako krene autom iz New Yorka prema sjeveru, putnik-namjernik će nakon dva sata stići glavnom magistralom do mosta kojim će prijeći preko modre, raskošne rijeke, gledajući ispred i oko sebe u bujno zelenilo planinskog lanca Catskill. Na drugoj strani pozdraviće ga posjed i muzej-kuća Thomasa Colea, osnivača likovnog pravca poznatog kao Hudson River School, a onda i niz bogato ornamentiranih viktorijanskih vila sa fasadama u tonovima ljubičaste, plave i zelene, podšišanim travnjacima i raznobojnim cvjetnim lejama, potom i groblje iz devetnaestog vijeka gdje je Cole sahranjen, i taman kad naš imaginarni putnik pomisli da je pristigao u krajnje ugodno mjesto za život, magistrala će, zajedno sa prvobitnim dojmom, krenuti nizbrdo, jer na ulazu u gradić Catskill, u ulici nazvanoj po proljeću, stoji on—Budd. Glave zabačene unatrag, sijede kose i otromboljene trbušine, stavio je ruke na kukove, raskoračio noge i sunča se polugol ispred svoje male kuće strave i užasa.
Buddovu kuću od magistrale dijeli dupli trotoar – jedan na nivou ceste gdje se nalaze i parking mjesta za vozila, uključujući i Buddov vodoinstalaterski pikap kamionet, i jedan malo niži, povezan sa cestom stepenicama i rampom za invalidska kolica. Budd je uz kuću posjeo kostur u prirodnoj veličini i nataknuo mu kačket sa porukom Trump 2020. Iza ograde gornjeg trotoara instalirao je tri metra visoku metalnu šipku i na nju stavio američku zastavu, a privezao je još i lutka koji zbog položaja ruku i nogu izgleda kao da se kreće prema autima na cesti. Tog lutka Budd oblači kao tipičnog bauštelca – u čizme, vrećaste pantalone, kačket i duksericu preko koje je majica kratkih rukava obavezno sa nekom političkom porukom. Kada sam tek stigla u Catskill lutak je poručivao da socijalizirano zdravstvo ubija. Onda je uslijedila majica sa sloganom Fuck Biden, potom majica koja je prolaznicima stavljala do znanja da je nama, američkom narodu, stvarno više dopizdilo. Bile su tu i zastave: takozvana Gadsenova zastava sa zmijom skupljenom u kolut i natpisom Don’t Tread on Me na žutoj podlozi. Ta se zastava u posljednje vrijeme najčešće povezuje sa desničarskim grupama, a njome se ponosno mahalo i tokom šestojanuarskog napada na Kapitol. Preostale dvije zastave bile su posvećene vojsci i veteranima Sjedinjenih Američkih Država. Estetski doživljaj upotpunjavale su razne kučine i trice, ostaci građevinskog materijala, vreće sa zemljom za sađenje i malo rozo biciklo Buddove unuke.
Kada sam prvi put vidjela tu nadasve idiosinkratičnu, u cijeloj riječnoj dolini poznatu kolekciju eksponata kojoj nije manjkao smisao za humor, nisam znala ništa o njenom vlasniku. Za Budda sam prvi put čula od agenta za nekretnine koji je klimnuo u pravcu njegove kuće i prošaputao: “Na svu sreću nije ti baš prvi komšija.” Nekoliko dana kasnije, u drugoj ulici srela sam čovjeka koji je šetao svoja dva šnaucera. Razmijenili smo pozdrave i započeli razgovor. Nakon odgovora na pitanje u kojoj ulici stanujem, čovjek je stavio ruku na prsa, spustio bradu i uputivši mi jedan znakovit pogled ispod obrva rekao: „Sramota za čitav grad. Ja i moj suprug smo užasnuti.”
Svaki novi susret i upoznavanje sa žiteljima Catskilla potvrđivali su Buddovu notornost. Žarko sam ga željela upoznati. Uskoro i jesam. Standardno go do pasa, stajao je naslonjen objema rukama na svoj kamionet kada sam prošla pored njega i pozdravila ga. Okrenuo se. „Ti si nova komšinica?“, iskezio se od uha do uha. U plavim očima titrala je dječačka nestašnost. Razmijenili smo imena i nekoliko protokolarno ispraznih opservacija o julskoj vrelini, a onda mi je ispričao sve. Meni, koju prvi put vidi u životu, opisao je svoje ljetovanje na Jamajci (piješ, jedeš, oni igraju oko tebe jer si Amerikanac i imaš para), kako je osvojio svoju suprugu (imala je djecu iz prvog braka pa se bojala, ali sam bio strpljiv), kako je ratovao u Vijetnamu, kako sada ratuje sa općinskim vijećem Catskilla (vlast boli briga, sve moraš sam) i kako ti u životu niko ništa ne duguje. Pričali smo pola sata. Ja jedva da sam uspjela i progovoriti.
Da bi se razumjela Buddova zloglasnost, koje je svjestan i u kojoj uživa, nužno je bar na trenutak oduprijeti se impulsu patronizirajućeg zgražanja i odlučiti se za nešto teže, neugodnije, a time i bliže istini: pogledati izbliza, uz znatiželju i bez osude, u ono od čega zaziremo ili čega se plašimo. Kakvo je to mjesto gdje Budd živi već decenijama i u koje posjetiteljima pruža tako glasnu dobrodošlicu?
Zemlju na kojoj je osnovan Catskill „otkupili“ su od domorodačkog mohikanskog plemena holandski doseljenici 1649. godine. Pravilnije bi bilo reći prevarantski otuđili jer su za pozamašan komad zemlje poglavkinja plemena i njen sin u zamjenu dobili sukno, kaput od dabrovog krzna i nož. Ono što je za Mohikance bila razmjena darova između dvije nacije, za Evropljane je predstavljalo transakciju koja im je davala za pravo da zemlju proglase svojim ekskluzivnim vlasništvom. Catskill je osnovan 1788. Najpoznatiji je po Rip Van Winklu, junaku iz kratke priče Irvinga Washigtona, koji omađijan čudnim napitkom padne u dvadesetogodišnji san i probudi se u svijetu preobraženom Američkom revolucijom. Rip Van Winkle nije jedina legendarna ličnost povezana sa Catskillom. U gradiću je krajem 18. vijeka živio Samuel Wilson, inspiracija za lik Uncle Sama, otjelovljenje Amerike, koji je sa postera za vrijeme Prvog svjetskog rata uperenim kažiprstom i strogim pogledom pozivao Amerikance da se priključe vojsci.
Prema podacima iz posljednjeg popisa, Catskill danas ima populaciju od oko jedanaest hiljada ljudi, pretežno bijelaca. Stopa siromaštva od skoro 19% viša je od nacionalnog prosjeka. O političkoj mješavini Catskilla najbolje govori karta koja prikazuje raspodjelu glasova na predsjedničkim izborima iz 2016. Jedna ulica siječe na pola ruralni, pretežno crveni, što će reći republikanski, Catskill od pretežno plavog, tj. demokratskog, urbanog jezgra. U ulici koja razdvaja ta dva svijeta stanuje Budd. Nije potrebno pogađati za koga je on glasao. Ustvari, nije potrebno pogađati ništa, jer Budda i njegove sugrađane, bez obzira na političke razlike, veže ista neutaživa želja za ekspresijom. Sve je sredstvo oglašavanja. U travu zabodeni plakati poručuju za koga će se glasati, čije je dijete završilo srednju školu i gdje ide na fakultet. Da li je neko za LGBT populaciju i migrante ili protiv saznaće se sa znakova okačenih o kapiju, isturenih na prozor, sa zastava, majica, stikera za auta. Nijedan fakt, nijedno mišljenje bilo od javnog značaja ili ne, neće ostati zatajeno.
Na svakom koraku, američki individualizam teži samoizražavanju i jasnom određivanju pozicija. U pravu je onaj ko nadglasa druge. Zato je sve u ovoj zemlji hiperbola. Svako parkiralište ispred većeg supermarketa zove se plaza. Amerika je najbolja, najslobodnija, najmoćnija. Kada me Amerikanci pitaju odakle sam, u većini slučajeva ne vrijedi reći Bosna i Hercegovina. Moj identitet, kao i sve u ovoj zemlji, nabubri do XXL razmjera. Postanem, naprosto, osoba iz Evrope. Nije u pitanju samo poslovična američka ignorantnost. U pitanju je potpuno drugačije poimanje prostora, drugačije dimenzije iskustva i svijeta. Da se možda privikavam na Ameriku govori i to što sam se i ja, da bih je opisala, upravo poslužila hiperbolom.
U svijetu toliko uvećanom, nijanse gube značenje, a centar je uvijek ja. Ono što ja vidim, ja čujem i ja osjetim jedina je stvarnost. Sredinom oktobra, načula sam razgovor u jednom meksičkom restoranu. Grupa od sedmoro Amerikanaca, bijelaca, pored mene masakrirala je španske nazive jela. Onda je jedna od žena pitala ostale: „Jeste li čuli šta se dešava u Izraelu?„ Dobila je slijeganje ramenima. Niko nije podigao oči sa jelovnika. Iščekivala sam ženino pojašnjenje, šta se to dešava u Izraelu i hoće li možda pomenuti riječ na P. Nepomućena potpunom ravnodušnosti za stolom, nastavila je: “Hoće naše pare. Traže 14 milijardi. Hoće još para od nas.” Koliko to nas košta krajnja je granica zainteresovanosti prosječnog Amerikanca za ostatak planete. Jedan od muškaraca za stolom konačno je podigao glavu i pogledao u ženu razrogačenim, tupim očima lososa. Onda se vratio svom jelovniku. Njegov pogled podsjetio me na Katie, radnicu električne kompanije. Upoznale smo kada je došla očitati struju. Pitala me odakle sam. Rekla sam iz Bosne i Hercegovine, jedne male zemlje u Evropi. Katie je prestala zapisivati, široko se osmjehnula i rekla: „Mora da sad uživaš u našoj slobodi ovdje.” Pretražila sam njeno lice za trunku ironije. Nisam je našla. Katie je iskreno, prostodušno, naivno vjerovala u to što govori.
O američkoj naivnosti, koja nipošto nije slučajna već strateška i brižljivo kultivisana, pisali su mnogi, među najlucidnijima James Baldwin. Za Baldwina, američka naivnost proizlazila je iz straha da se pogleda svijetu u lice, da se prihvati istina o sebi. Za Amerikance bi to značilo suočavanje sa cijenom njihovih lagodnih života i da tu cijenu uvijek plaća neko drugi, negdje drugdje, u zemljama na P čija imena ne znaju ni izgovoriti. Značilo bi preuzeti odgovornost. Jedini koji nije pokazivao nikakvu naivnost bio je Budd. Možda je zbog toga bio omražen. Da je svoje političke stavove koji ga svrstavaju u manjinu izražavao odmjerenim rječnikom umjesto suhim otrovom; da je umjesto razbucanog pikapa vozio Subaru; da nije živio u jednom od kućeraka koji su nekada služili kao odaje za poslugu bogatih vlasnika viktorijanskih vila sa druge strane ulice; da njegova strana ulice nije bila obrasla japanskim dvornikom; da se potrudio izgledati samo malo uglađenije bio bi prihvaćen kao poštovani član zajednice a njegove tirade protiv „komunjara“ i „strane invazije“ ne bi bile toliko skandalozne.
U Buddovoj paranoji o „stranoj invaziji“ krilo se zrno istine. Već neko vrijeme, a posebno nakon pandemije, stizali su u mali, oronuli Catskill Njujorčani iz Williamsburga i Manhattana, umorni od gradskog haosa i spremni da svoje vrtoglave kirije zamjene vrtoglavim hipotekama. Sa njima su došle i craft pivnice; hibridni kafići/galerije/prostori za co-working uselili su se u prazne izloge na Main Streetu; prodavnice skupocjenog dizajnerskog namještaja zamijenile su nekadašnje stolarske radionice. Ispred tih prodavnica bauljali su momci i djevojke ispijenih lica i izranjavane kože. Epidemija opioida dosegla je takav nivo da je lokalna biblioteka u svoj ljetni program za djecu uvrstila radionicu o naloksonu, lijeku koji se daje u slučajevima predoziranja. Bivša gradska raja je za to vrijeme u svojim novotvorenim buticima držala časove keramike i tanga. Oni, a ne migranti iz Venecuele i Salvadora koji su u Catskill stigli trbuhom za kruhom, predstavljali su prijetnju.
Kažem oni, ali i ja sam bila dio te invazije. I ja sam pristigla sa pandemijom, u potrazi za sigurnijim, manjem naseljenim mjestom, time doprinoseći nekontrolisanom rastu cijena nekretnina i osnovnih namirnica. I japanski dvornik rastao je nekontrolisano. Vodili smo žestoku bitku on i ja, oboje strani elementi, oboje došljaci. Svakog vikenda prije popodnevne jare, navlačila bih u podrumu žute gumene čizme i rukavice i izlazila u baštu sa kanisterom do pola napunjenim mješavinom sirćetne kiseline, soli i plavog deterdženta marke Dawn. Redovno sam sjekla dvornik i njegovi izdanci sada su bili ne viši od dva-tri centimetra, šuplji kao što je šupalj i bambus, i bolešljivo smećkasti. Sa svakom stabljikom postupala sam isto: prislonila bih vrh prskalice na otvor i sručila mlaz erodirajuće tečnosti u njenu unutrašnjost. Zamišljala sam kako se spušta do samog korijenja, taj val soli i kiseline, i nagriza vlakna rizoma. Pritiskala sam kvaku raspršivača sve dok se tekućina ne bi počela prelijevati preko ivica stabljike. Onda bih prešla na sljedeću. Išla sam redom, povijena nad stabljikama. Pogledala bih u njihov tamni, šutljivi otvor, sjetila se štete koju mogu prouzrokovati i koliko bi me to moglo koštati, i svakoj stabljici bih poluglasno rekla: umri!, a onda bih stisnula kvaku najjače što mogu. I dok se podzemna rizomska mreža punila herbicidom, ja sam se praznila od napetosti. Jedno od nas dvoje će ostati ovdje. Jedno od nas dvoje će pobijediti.
Pobijedila je biljka, jer sam ja odustala. Nisam imala vremena ni volje natjecati se s njom. Prije konačnog odlaska iz Catskilla, saznala sam od drugih stanovnika ulice malo više o Buddu. Stephanie mi je rekla da je Budd taj koji o svom trošku svake godine prefarba gelendere. On je taj koji je postavio svjetla duž cijelog trotara jer gradske rasvjete nema, a lokalne vlasti ne rade ništa po tom pitanju. On je taj koji zimi, kad gradska grtalica očisti samo suprotni dio ulice gdje se nalaze kuće bogatih i produži dalje, pokuca na sva vrata, kaže komšijama da maknu auta i sjedne u grtalicu koju je sam kupio da očisti snijeg. Kada se lezbejski par do njega odselio i odlučio da proda kuću, njega su zamolile da im bude oči i uši, a on je na vlastitu inicijativu, i opet o vlastitom trošku, posadio cvijeće i pokosio travnjak kako bi se kuća što bolje prodala. Sjetila sam se šta mi je rekao kad smo razgovarali: vlast nije briga, sve moraš sam. I japanski dvornik je bio složen i rizomski zamršen. Naučila sam da je jestiva i ukusna biljka, da se može koristiti u medicinske svrhe, na primjer za smirivanje upale desni, te da je odličan izvor vitamina A, kalija i cinka. Gledala sam kako pored posječenih stabljika niču mali, zeleni listići. Uskoro će biti veličine moga dlana. Japanski dvornik i ja, oboje van svoga mjesta, osuđeni da rastemo tu gdje smo posađeni. Samo što jedno od nas nije bilo naivno. Jedno od nas je znalo za štetu koju nanosi.