Borges: Zid i knjige

Obavezna lektira

He, whose long wall the wand'ring Tartar bounds…
(On čiji zid skitnički Tatarin opkoljava…)
A. Pope, Dunciad

Pročitao sam, ovih dana, da je čovjek koji je naredio gradnju gotovo beskrajnog Kineskog zida bio isti onaj prvi car, Ših Huang Ti, koji je zapovjedio i to da se popale sve knjige što su mu prethodile. To što su ta dva golema pothvata — petsto ili šeststo milja kamena ispriječena pred barbarima, strogo ukinuće povijesti, što će reći prošlosti — potekla od jedne osobe i, na stanovit način, bila njezini atributi, neobjašnjivo me smiruje i, istodobno, onespokojava. Ispitati razloge toga čuvstva svrha je ove bilješke.

Povijesno, nema ništa tajanstveno u te dvije mjere. Suvremenik Hanibalovih ratova, Ših Huang Ti, kralj Cina, bijaše pokorio Šest kraljevstava i dokrajčio feudalizam; podigao je zid zato što su zidovi bili zaštitne utvrde; popalio je knjige zato što se opozicija pozivala na njih da bi slavila drevne careve. Paliti knjige i podizati utvrde, to je uobičajeni posao vladara; u Ših Huang Tija jedinstveni su razmjeri u kojima je djelovao. Tako barem misle neki sinolozi, ali ja smatram da su činjenice koje sam iznio više od pukoga pregonjenja ili pretjeravanja u izvršavanju trivijalnih nauma. Obzidati vrt ili perivoj, uobičajeno je; obzidati carstvo, nije. Niti je mala stvar zahtijevati od najtradicionalnije od svih rasa da se odrekne sjećanja na svoju prošlost, mitsku ili istinsku. Tri tisuće godina računanja vremena imali su Kinezi (a u tim godinama Žutoga Cara i Čuang-cea i Konfucija i Lao-cea) kad je Ših Huang Ti naredio da povijest počne s njime.

Ših Huang Ti prognao je rođenu mater zbog raskalašenosti; u njegovoj krutoj pravednosti pravovjerni su vidjeli samo okrutnost; Ših Huang Ti možda je želio ukloniti kanonske knjige zato što su ga one optuživale; Ših Huang Ti možda je želio uništiti cijelu prošlost kako bi uništio jednu jedincatu uspomenu: sramotu svoje matere. (Slično je jedan kralj, u Judeji, želio poubijati svu djecu da bi ubio jedno dijete.)

Ta je pretpostavka vrijedna pažnje, ali nam ništa ne veli o zidu, naličju mita. Ših Huang Ti, po povjesničarima, bijaše zabranio da se spomene smrt, tražio je eliksir besmrtnosti i zatvorio se u simboličnom dvorcu, u kojem je bilo onoliko soba koliko je dana u godini; te činjenice kao da nagovješćuju da su zid u prostoru i vatra u vremenu bili magijske prepreke postavljene da zaustave smrt. Sve se stvari žele održati u svojoj biti, napisao je Baruch Spinoza; možda su car i njegovi magi vjerovali da je besmrtnost urođena i da raspadanje ne može prodrijeti u zatvoreni krug. Možda je car želio iznova stvoriti početak vremena i Prvim se nazvao zato kako bi odista bio prvi, a Huang Ti nazvao se zato da bi, na neki način, bio Huang Ti, legendarni car koji bijaše izumio pismo i busolu. On je, po Knjizi obreda, nadjenuo istinita imena stvarima; tako se i Ših Huang Ti razmetao, na sačuvanim natpisima, da svaka stvar pod njegovom vlašću nosi ime koje joj odgovara. Maštao je da osnuje besmrtnu dinastiju; naredio je da se njegovi nasljednici nazovu Drugi Car, Treći Car, Četvrti Car, i tako dalje u beskraj…

Govorio sam o magijskom naumu; isto bismo tako mogli pretpostaviti da podizanje zida i palež knjiga nisu bile istodobne radnje. One će (po redu koji odaberemo) pobuditi u nama predodžbu o kralju koji je počeo razarati, a onda se posvetio održavanju, ili pak o razočaranom kralju koji je razorio ono što je prije branio. Obje su pretpostavke dramatične, ali im nedostaje, koliko ja znam, povijesni temelj. Herbert Allen Giles izvješćuje da su oni što su prikrivali knjige bili ožigosani užarenim željezom i osuđeni da zidaju, do smrtnoga dana, silni zid. Ta natuknica podupire ili podnosi i drugo tumačenje. Možda je zid bio metafora, možda je Ših Huang Ti one koji su slavili prošlost osudio na djelo isto toliko golemo kao i prošlost, isto toliko glupo i beskorisno.

Možda je zid bio izazov, a Ših Huang Ti je mislio: »Ljudi vole prošlost, a protiv te ljubavi ne mogu ništa ni ja niti mogu moji krvnici, jer će se jednom pojaviti čovjek koji će osjećati poput mene, i on će uništiti moj zid kao što sam ja uništio knjige, i razorit će spomen na mene, i bit će moja sjena, i moje zrcalo, a neće to ni znati.«

Možda je Ših Huang Ti obzidao carstvo zato što je znao da je krhko i uništio knjige zato što su bile svete, zato što uče ono što uči sav svemir ili svijest svakoga čovjeka. Možda su palež knjižnica i podizanje zida radnje koje se, na tajanstven način, poništavaju.

Čvrsti zid, koji u ovom času, i u svima drugima, baca na zemlje koje neću vidjeti svoj sustav sjena, jest sjena onoga Cezara koji je naredio najsmjernijem među narodima da spali svoju prošlost; čini se da nas dira upravo taj naum, bez obzira na pretpostavke koje dopušta. (Njegova snaga može biti u opreci između stvaranja i razaranja, u golemim razmjerima.) Uopćavajući prethodni slučaj, mogli bismo zaključiti da svi oblici imaju snagu sami u sebi, a ne u pretpostavljenom „sadržaju“. To bi se slagalo s tezom Benedetta Crocea; već je Pater, 1877., tvrdio da sve umjetnosti teže položaju glazbe, koja je sam oblik. Glazba, stanja sreće, mitologija, lica koja oblikuje vrijeme, stanoviti sumraci, stanovita mjesta, žele nam nešto reći, ili su nam rekli nešto što ne bi valjalo da zaboravimo, ili će nam upravo reći nešto; ta blizina objave, koja se ne događa, možda je estetska činjenica.

Buenos Aires, 1950.

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Vrkljan: Čarolija zaborava

Zlatar: Odjeci budućnosti
Deduš: Nedjeljni izlet
Rodić: Osuđenik
Dragojević: Prizor