Obavezna lektira
Irena Vrkljan (21. august 1930. – 23. mart 2021) je pjesnikinja, prozaistica, esejistica i prevoditeljica.
Okušala se u različitim književnim žanrovima, te je objavila više od dvadeset knjiga: pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja te nekoliko desetaka radiodrama. Pisala je i scenarije za televizijske i radijske drame. Knjige su joj prevedene na više stranih jezika.
Pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća piše poeziju blisku nadrealističkim postulatima da bi se od zbirke Soba, taj strašni vrt (1966) okrenula analitičkom promišljanju i autorefleksiji. Potom slijedi duga faza umjetničke inkubacije, obilježena unutarnjim i vanjskim egzilom – odlaskom u Berlin, u drugi jezik i kulturu. Zaokret predstavlja zbirka U koži moje sestre (1982) i inventura vlastite intime kao nova i trajna tematska opsesija.
Roman Svila, škare (1984) ima status kultne autobiografske proze. Potraga za vlastitim identitetom, prepoznavanje sebe u tuđim biografijama, naporan proces samospoznaje i samopotvrđivanja kroz umjetničku kreaciju, kroz pisanje shvaćeno kao terapeutsko sredstvo u oslobađanju od tereta prošlosti i u osobnoj katarzi, obilježit će romane Marina ili o biografiji (1987), Berlinski rukopis (1988) i Dora, ove jeseni (1991). Putovanje prostorima prošlosti i intime, prizori osobne i obiteljske drame koje bilježi bez autocenzure, obilježit će i esejističku prozu Naše ljubavi, naše bolesti (2004).
Umjetničku i intelektualnu znatiželju zadovoljila je povremenim izletima u žanr kriminalističkog romana –Posljednje putovanje u Beč (2000) i Smrt dolazi sa suncem (2002). No, introspektivna djela o osjećaju neukorijenjenosti, o prošlosti koja opterećuje sadašnjost, o žudnji i slobodi pisanja, koje u njenom slučaju postaje conditio sine qua non egzistencije, ostat će obilježje spisateljske poetike Irene Vrkljan. O tome svjedoče i romani Zelene čarape (2005) i Sestra, kao iza stakla (2006).
Svojim velikim i estetski respektabilnim opusom, od mladenačke nadrealističke poezije do autobiografske proze prepoznatljiva rukopisa, Irena Vrkljan dala je trajan doprinos hrvatskoj književnosti i kulturi.
Čarolija zaborava
U ovom prostoru
omeđenom stablima mog razuma,
u ovom prostoru bez središta svjetla,
bez okusa, bez glasova,
u ovom sjećanju,
zatvorenom u tamni obruč tijela,
u ovoj boli
u ljubavi nepravednoj,
u ljubavi
ja dozivam lice
koje sam posjedovala jučer,
ja dozivam noć.
U ovaj sat neponovljen,
u ovaj dan neotrovan
blizinom vremena,
u strahu prisutnom među oblicima,
u ovaj moj plač
neka iz mahovine iziđu sve košute
i polože moje tijelo
na zle i visoke borove,
danas,
na dan neprolazne osvete,
neka umorne žene
svežu moja stopala
i zapale sve lađe,
snene pod lukom mog vrata.
Ja zovem.
Neka dođe velika tišina,
neka dođe velika tišina,
neka se rijeke udalje od obala
i tijelo neka napusti
dubinu vlastite krvi,
jer ja više ne poznajem
granicu svog krika,
ne vidim više daljinu između dva neba,
ne osjećam krv.
U ovaj suton
sastavljen od dva oblika patnje,
u ovu plahost
koju nose stupovi
lagani od nevinosti ljeta,
u ovaj san
ja dozivam riječi
nage i bez uspomena,
ja dozivam agoniju
hladniju od snijega.
U disanju moje kože,
u ove plohe tuge,
u ovu tamu,
ja zovem vjetar
koji briše obrise gorkih planina,
vjetar zaborava
ja dozivam pčele,
da lancima bez zvukova
zarobe tu travu
taj plamen
na tvom imenu.
Ja zovem.
Neka se mora preliju
u presušen izvor zemlje
i zaustave krv
koja me napušta,
neka se moja zaljubljenost
pretvori u osamljene perivoje,
moj osmijeh otuđi od sunca,
neka oštrice izrasle u dodiru naše šutnje
prodru kroz ovaj plemenit okus smrti.
Nađite me,
vežite me,
spalite moje sjećanje,
zakopajte moje sunce
u jezgro najtamnijeg korijenja,
otvorite moje dlanove od soli
i oduzmite mi taj lik
koji i šljunak pretvara u ljubav.