Obavezna lektira
U suštini, svaki čovjek zna da je jedinstven na ovom svijetu, da živi samo jednom, i da se, uprkos beskrajnim mogućnostima, nikada neće roditi neko sa istim osobinama kao što ih ima on, zbog čega će se uvijek razlikovati od ostalih ljudi. Ali, uprkos toj spoznaji, on to krije kao nečistu savijest.
Zapitajmo se, zašto?
Iz straha od bližnjeg, koji to takođe zna, ali i sam to čuva kao tajnu. Čemu biti vezan za neki grumen zemlje i određeno zanimanje, i neprestano voditi računa o tome šta drugi govore ili misle? Ah kakva je malograđanština pokoravanje mišljenju drugih za koje na samo par stotina kilometara od nas niko ne mari! Istok i Zapad su samo linije koje neko iscrtava kredom pred našin očima, da se naruga našim strahovima.
“Potrudiću se da osvojim slobodu” – govori duša mladog čovjeka; zar da je u tome spriječi nekakva slučajna mržnja i ratovi između dva naroda, to što se između kontinenata prostire okean…
Onaj ko ne želi da se utopi u bezličnu gomilu ne smije biti inertan, već mora slijediti svoju savjest koja mu dovikuje: “Budi svoj! Ti nisi samo što trenutno radiš, o čemi misliš, ni ka čemu stremiš!”
Sve mlade duše čuju taj poklič i danju i noću, pa zadrhte i zatrepere naslućujući kakva je bezmjerna sreća biti istinski slobodan. Ali mladoj duši niko ne može pomoći da dosegne sreću dok je u okovima mnjenja i straha. Oh, koliko neutješan i besmislen može da bude život bez istinskog oslobođenja! Ne postoji u prirodi tako isprazno i odvratno stvorenje kao što je čovjek koji je skrenuo s puta sopstvenog genija, i tumara na sve strane, lijevo-desno, tamo-amo.