Saramago: Riječi

Obavezna lektira

Riječi su dobre. Riječi su zle. Riječi vrijeđaju. Riječi mole za oproštaj. Riječi peku. Riječi miluju. Riječi se daju, razmjenjuju, poklanjaju, prodaju i izmišljaju. Riječi su odsutne. Pojedine riječi nam sisaju krv, kao krpelji: ima ih u knjigama, novinama, u reklamnim sloganima, filmskim titlovima, u pismima i na plakatima. Riječi savjetuju, nagovaraju, podvaljuju, naređuju, uslovljavaju, razdvajaju, odstranjuju. Slatke su kao med ili gorke kao čemer. Svijet se vrti oko riječi podmazanih uljem strpljenja. Mozgovi su prepuni riječi koje žive u miru i slozi sa svojim protivnicima i neprijateljicama. Zato ljudi rade suprotno od onoga što misle, smatrajući da misle ono što rade. Ima mnogo riječi.

A postoje i govori, sastavljeni od riječi koje se naslanjaju jedne na druge, u nestabilnoj ravnoteži, slijedeći jednu klimavu sintaksu, sve do onog finalnog „dixi“, ili „što rekoh, rekoh“. Postoje oproštajni govori, inauguracije, govori kojima se otvaraju i zatvaraju zasjedanja, puštaju dimne zavjese ili navlače teški plišani zastori. Njima se izgovaraju zdravice, molitve, održavaju predavanja i naučne rasprave. Govorima se izriču hvalospjevi, zahvalnice, planovi i maštarije. A onda se riječi tih govora pojave na papiru, odštampane i tako ulaze u besmrtnost LOGOSA.

Pored Sokrata, predsjednik odbora ističe govor koji je otvorio česmu s izvorskom vodom. I tada poteku riječi, glatko kao „dragocjena tečnost“. Naviru neprestano, preplavljuju tlo, sežu do koljena, dopiru do struka, do ramena, do vrata. To je opšti potop, neusklađeno gromoglasje koje kulja iz hiljade grla. Zemlja slijedi svoju putanju, praćena ludačkom grajom, drekom, povicima, ali i blagim šapatom, uzdržanim i umirujućim.

Svega ima u tom horu: tenora i lirskih tenora, teških basova, lakih soprana, dubokih baritona, prigušenih kontra-altova. U intervalima, krešendo. I sve to zaglušuje zvijezde, remeti komunikaciju, kao sunčane oluje.

Jer riječi su prestale da opšte. Svaka riječ se izgovara da bi zatomila drugu riječ. Riječ, čak i kad ništa ne tvrdi, potvrđuje se. Riječ ne odgovara niti postavlja pitanja: oblikuje. Riječ je svježa i zelena trava na površini močvare. Riječ je prašina u očima i razrogačene oči. Riječ ne pokazuje. Riječ prikriva.

Zato je neophodno plijeviti riječi da bi sjetva urodila žetvom. Zato su riječi oruđe smrti – ili spasenja. Zato riječ vrijedi jedino onoliko koliko vrijedi čin bez riječi.

A postoji i tišina. Tišina je, po definiciji, ono što se ne čuje. Tišina osluškuje, posmatra, odmjerava i analizira. Tišina je plodonosna. Tišina je plodna crnica, humus bića, nečujna melodija pod svjetlošću sunca. Na nju padaju riječi. Sve riječi. Riječi dobre i riječi zle. Žito i kukolj. Ali samo žito daje hljeb.

Priče s ovog i s onog svijeta

Obavezna lektira

Ujević: Augustovska noć
Krleža: O elementima
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Krleža: Jesenja pjesma
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa