Kovač: Knjige za potpalu

Obavezna lektira

Imao sam petnaest godina kada sam na polici Gradske čitaonice pronašao dvadesetak tankih knjižica pjesama Tina Ujevića Auto na korzu, u izdanju Slobodne misli iz Nikšića (1932), a da ništa nisam znao o autoru, niti mi je bilo jasno zašto su jedino te knjižice stavljene na hrpu, jedna na drugu, a ne onako kako knjige stoje na policama biblioteka. Izvučene su iza dječjih slikovnica velikog formata i ilustriranih izdanja bajki, stavljene na rub police, bile su nadohvat ruke, premda ih nitko nije čitao, niti pomaknuo s toga mjesta. Gradska čitaonica bila je blizu moje kuće, svraćao sam u nju gotovo svakog dana poslije satova na prijepodnevnoj nastavi, ali ne samo da bih čitao, nisam bio knjiški moljac, imao sam već podosta zarađenih ožiljaka u tučnjavama i igri, nego da bih pod maskom čitača zurio u koljena i dojke knjižničarke Mare, udovice koja je bila svjesna da je privlačna i da nas dječake uzbuđuje. Nisam bio jedini napaljen na taj živi erotski izvor; neki đaci iz starijih razreda bili su smioniji, vrzmali su se oko nje i uvijek su se nešto došaptavali, a ona bi ih lupnula po obrazima ili blago odgurnula uz veseli hihot; jednom sam je ulovio kako pritišće koljenom stražnjicu sportski građenog maturanta. Nama mlađahnima nije dopuštala da joj se približimo, a ako bi nekomu od nas uspjelo da je naglašeno erotski dodirne, ili joj se ponudi kao ljubavnik, odbrusila bi nimalo umiljato:

„Javi se kad izađeš iz pelena, balavče.“

Pa ipak, zahvaljujući erotičnoj knjižničarki čitao sam gotovo svakog dana i često ostajao posljednji kako bih potpisao papirić, razdužio knjigu koju sam čitao za stolom u kutu čitaonice, jer knjige se nisu mogle iznositi izvan zgrade, čak su posvuda bili istaknuti natpisi da je to strogo zabranjeno. Na jednom zidu bio je krupan natpis učiti, učiti i samo učiti, a ispod citata pisalo je Lenjin. Kad god bih podigao glavu sa štiva koje sam čitao, ugledao bih taj natpis i brže-bolje vraćao se čitanju, ne zato što sam bio poslušan i marljiv lenjinist, nego sam to činio vragolasto, a ako bi me netko pogledao, upirao sam prstom u natpis. Od tih novih mitova često sam pravio sprdnju; to me više puta koštalo, a jednom sam kažnjen ukorom pred isključenje kada sam parodirao, prepjevao i unakazio Krvavu bajku Dese Maksimović. Ta moja blasfemična poema ubrzo je u školi postala tajno štivo, širila se kao i svaki zabranjeni materijal, prepisivana je rukom, tako da sam posljednju njezinu verziju jedva prepoznao, jer svatko je prepisujući ponešto svoje dodavao, pa je u jednom trenutku dospjela do razine vulgarne parodije s kojom više nisam imao ništa, a na ispitivanju, pred ideolozima omladinske organizacije, lako sam se odrekao te svoje poezije i svalio krivnju na epigone.

Ponekad sam uzimao više knjiga kako bi razduživanje potrajalo; tada bih se primaknuo što bliže knjižničarki, počeo bih ubrzano i uzbuđeno disati, a jednom sam se naslonio na njezino koljeno tako da je osjetila kako je „mališan bode“, pocrvenila je i strogo mi priprijetila da će sve reći mojoj majci i prijaviti me upravitelju koji će me udaljiti iz čitaonice, a možda i surovo kazniti, jer tko dirne ili uvrijedi njegovo osoblje, crno mu se piše, rekla je. Postidio sam se i pokunjeno izašao, sljedećih dana nisam dolazio u čitaonicu, a kada sam se ponovno pojavio, knjižničarka me s naklonošću i srdačno dočekala, „Baš sam se pitala što je s mojim udvaračem“, hihotala se, dok me s otvorenih vrata svoje kancelarije promatrao upravitelj Šoć, strog čovjek kojega su svi smatrali mučenikom, jer je njegovao bolesnu ženu prikovanu za invalidska kolica. Bilo mi je neugodno dok sam stajao na otvorenoj sceni čitaonice, pred očima ljubitelja knjige i čitanja, a uza sve, ćutio sam da je knjižničarka te riječi o udvaraču izustila prezirno, s visina svoje zrelosti i nadmoći tijela koje je zračilo erotikom. To sam doživio kao pljusku na javnom mjestu, kao ismijavanje djevca.

Za tih nekoliko dana dok sam izbivao iz čitaonice, dogodila se velika čistka polica, velika inventura sumnjivih knjiga u kojoj su sudjelovali neki mladokomunisti iz Komiteta omladine, gadan i bahat soj novih aktivista; u tom ideološkom poslu jedino knjižničarka Mara nije imala nikakva udjela, čak ni kao popisivač. Drug Šoć je postao upravitelj, jer je od rane mladosti bio u dodiru s knjigama i to kao grafički radnik, slovoslagač i sindikalist. Svi su ga doživljavali kao načitanog i obrazovanog, jer se često služio citatima pozivajući se ponajviše na Lenjina, makar to bila i glupost, neko opće mjesto, kao primjerice „knjige zlata vrijede, što reko Lenjin“, a takve i slične izreke svakodnevno je prosipao sve dok nije postao predmetom sprdnje, pa su ga upravo njegovi komunisti ponajviše zadirkivali, „kako ono reče drug Lenjin“, a onda je jednog dana našao izlaz u samoubojstvu, ostavio je poruku da više ne može podnijeti ženinu tragediju, objesio se za gredu u kutu svojega ureda; noge su mu gotovo dodirivale hrpu knjiga za potpalu, knjiga na kojima se nije ogrijao.

iz knjige Vrijeme koje se udaljava

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Ranpo: Pakao ogledala
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj
Oliver: Svakoga jutra
Debeljak: Tetovaža pod mostom
Pound: Daljnje instrukcije
Borges: Everything and Nothing
Krleža: Badnjak
Koš: U Mostaru
Krleža: Plameni vjetar
Kordić: Gospa iz Međugorja
Kordić: Otvorena kuća
Prešern: Kud
Krleža: O snovima
Miłosz: Drugi prostor
Ungaretti: Braća
Andrić: Pismo nikome
Bagrjana: Daljina
Bonnefoy: Uvijek isti glas
Kulenović: Pismo izdajici
Karahasan: Miris straha
Dickinson: Strah me
Šimić: Veliki ubijač
Tontić: Žega

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji