Obavezna lektira
Zavuče se u džep, tamo srdito pročeprka kao da nešto traži, pa ne našavši ništa (jer ništa nije ni tražila, bila je naprosto bijesna), izađe, ovjesi se prkosno uz bok i nervozno zaigra prstima.
Desna još jedan čas ostane na leđima, prazna i zamišljena. Onda se trgne, odmahne palcem, pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda.
Gledam ih zavađene i ne vjerujem u tu svađu. One su kao dvije simboličke životinje ili biljke: jedna drugu mije… Istinu je rekla Desna: jedna je što i druga; obje su ipak ruke.
Prema njima ide dvoje djece. Dječak i djevojčica. Drže se za ruku i cvrkuću. No pred njima umuknu, kao cvrčci kad im se približi čovjek, i puste ruke. Rastave se. Djevojčica prođe pored Desne, tiho kao da je nešto skrivila. Desna je odgojno pogladi po žutoj glavi. Djevojčica je pogleda zahvalno. Dječak prođe pored Lijeve, smiono. Čak je i pogleda drsko kao smetnju na putu. Lijeva ga nespretno kvrcne po nosu palcem i kažiprstom. Dječak je pljune. Lijeva se instinktivno digne i zamahne šaljivo iznad dječakove glave, kao da tjera muhe. No Desna se digne i pljusne dječaka po licu. Dječak vrisne.
— Zašto si udarila dječaka? — upita je Lijeva.
— Zato što je pljunuo!
— Pljunuo je mene, a ne tebe!
— Tebe ili mene svejedno. Ja ne dam pljuvati po nama!
— Ali ja sam ga izazvala; kvrcnula sam ga po nosu.
— A on odmah mora pljuvati?
— Valjda ga je zaboljelo. Bila sam nespretna…
— Mogu zamisliti… Ali, svejedno, on ne treba zato pljuvati! To je nepristojno!
— A lupati po nosu je pristojno?
— Nisi ga lupila, nego kvrcnula; to nije isto. Uostalom, nije mu od toga nos otpao.
— A što je meni otpalo od toga što me je pljunuo?
— Pljunuti nekoga je najveća uvreda!
— Časti?
— Da, časti! — odgovori Desna, već na rubu strpljivosti.
Dječak je, međutim, vrištao zbog zvučne uvrede po licu.
— Ta-ta, a-a-a… Ma-ma, a-a-a…
Začas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bradu, gdje su se već izlila dva potočića suza i napravila poplavu.
— Gle, derana, što se razdrečio! — reče Desna kao da se čudi tolikom pretjerivanju.
Zatim se obrati Lijevoj:
— Daj da te obrišem.
— Ne treba. Sama sam se obrisala.
— Da, o hlače.
— Ne, o kaput.
— Uostalom, pazi, eto mu oca!
Otac je dojurio iz kuće, u košulji, zasukanih rukava. Vidjele su se slabe, blijede, činovničke ruke s plavim, strašljivim venama.
— Zašto ste udarili moje dijete? — upita Otac suzdržljivo, kao istražitelj koji već misli na kaznu.
— Zato što je neodgojeno i bezobrazno! — odgovori De sna izazovno.
— Što je učinilo? — ponovo pita Otac-istražitelj, već dvostruko uvrijeđen.
— Što? Pljunulo me! — reče Desna s ogorčenjem, kao da i sama vjeruje da je nju pljunuo.
— Nije tebe, nego mene — reče Lijeva i uživa u svojoj pravičnosti.
— Svejedno, pljunulo je — poviče Desna autoritativno, kao starješina obitelji.
— Pljunulo, tako, iz čista mira? — još uvijek pita Otac, a već zna da će se morati tući.
— Nisam, tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u… — govori Dječak plačući.
— Malo ga kvrcnula za šalu — veli Desna — a on odmah pljuje!
— Imao je pravo! Neka pljuje! — drekne Otac jarosno, kao da je odjednom sav bijes provalio iz njega. — Pljujem i ja! — i — piju! doista pljune. I reče — Ubojice!
Desna se digne i zamahne iz sve snage. Ali Otac odbije udarac. Zamahne i sam
i zahvati Desnu veoma neugodno, po palcu. Desna zajaukne.
Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je, drugim riječima, bio mig Desnoj: udri! Desna smjesta shvati mig, skupi svoju šaku i uzme udarati Oca po licu.
Njemu poteče krv iz nosa. Krv je kapala po Lijevoj na prsima. I Desna se, jednako udarajući po krvavoj Očevoj maski, sva umastila krvlju.
Videći kako Očeva krv kaplje na zemlju, djevojčica uplašeno vrisne i poleti da hvata kaplje krvi svojim rukama. A dječak se zatrči, iz zaskoka dohvati Lijevu i čvrsto je zagrize u meso na podlaktici.
Lijeva zaurla od boli i ispusti Očevu košulju. Otac se odmah snađe i potrči, pobijeđen. Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom.
Dječak ispusti Lijevu iz svojih zuba, a ona ga, od zahvalnosti, mazne po glavi. Dječak s ponosom primi udarac.
Tada se Noge, kao poslušni konji, dadu u potjeru za Ocem. No dječak se u isti mah baci pred Noge, ne da moli milost za Oca, već da bi se konji poplašili i spotakli o njega.
I Doista, Lijeva i Desna nađoše se odjednom na zemlji u prašini.
— Jaoj! — zajauče Desna. Palac ju je bolio Od Očeva udarca.
… Dvije okrvavljene ruke na asfaltu. Ležale su osramoće ne na cesti, jedna do druge, nemoćne, kao odbačene rukavice.
— Prokleti deran! — procijedi Lijeva kroz prste, pridižući se.
— Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije!
— Pa, zviznula sam ga!
— Jest, diletantski! — Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio.
— Zar te boli?
— Užasno!
Lijeva je bila nježna, sestrinski…
Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale; gladile su jedna drugu i drhtale od želje za osvetom.
A obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.