Marinković: Ruke

Obavezna lektira

Zavuče se u džep, tamo srdito pročeprka kao da nešto traži, pa ne našavši ništa (jer ništa nije ni tražila, bila je naprosto bijesna), izađe, ovjesi se prkosno uz bok i nervozno zaigra prstima.

Desna još jedan čas ostane na leđima, prazna i zamišlje­na. Onda se trgne, odmahne palcem, pa se i sama spusti uz bok i uzme pratiti ritam hoda.

Gledam ih zavađene i ne vjerujem u tu svađu. One su kao dvije simboličke životinje ili biljke: jedna drugu mije… Istinu je rekla Desna: jedna je što i druga; obje su ipak ruke.

Prema njima ide dvoje djece. Dječak i djevojčica. Drže se za ruku i cvrkuću. No pred njima umuknu, kao cvrčci kad im se približi čovjek, i puste ruke. Rastave se. Djevojčica prođe pored Desne, tiho kao da je nešto skrivila. Desna je odgojno pogladi po žutoj glavi. Djevojčica je pogleda za­hvalno. Dječak prođe pored Lijeve, smiono. Čak je i pogleda drsko kao smetnju na putu. Lijeva ga nespretno kvrcne po no­su palcem i kažiprstom. Dječak je pljune. Lijeva se instink­tivno digne i zamahne šaljivo iznad dječakove glave, kao da tjera muhe. No Desna se digne i pljusne dječaka po licu. Dje­čak vrisne.

— Zašto si udarila dječaka? — upita je Lijeva.
— Zato što je pljunuo!
— Pljunuo je mene, a ne tebe!
— Tebe ili mene svejedno. Ja ne dam pljuvati po nama!
— Ali ja sam ga izazvala; kvrcnula sam ga po nosu.
— A on odmah mora pljuvati?
— Valjda ga je zaboljelo. Bila sam nespretna…
— Mogu zamisliti… Ali, svejedno, on ne treba zato plju­vati! To je nepristojno!
— A lupati po nosu je pristojno?
— Nisi ga lupila, nego kvrcnula; to nije isto. Uostalom, nije mu od toga nos otpao.
— A što je meni otpalo od toga što me je pljunuo?
— Pljunuti nekoga je najveća uvreda!
— Časti?
— Da, časti! — odgovori Desna, već na rubu strpljivosti.

Dječak je, međutim, vrištao zbog zvučne uvrede po licu.

— Ta-ta, a-a-a… Ma-ma, a-a-a…

Začas mu iz nosa iscurila dva blistava mlaza i pala na bra­du, gdje su se već izlila dva potočića suza i napravila po­plavu.

— Gle, derana, što se razdrečio! — reče Desna kao da se čudi tolikom pretjerivanju.

Zatim se obrati Lijevoj:
— Daj da te obrišem.
— Ne treba. Sama sam se obrisala.
— Da, o hlače.
— Ne, o kaput.
— Uostalom, pazi, eto mu oca!

Otac je dojurio iz kuće, u košulji, zasukanih rukava. Vidje­le su se slabe, blijede, činovničke ruke s plavim, strašljivim venama.

— Zašto ste udarili moje dijete? — upita Otac suzdržljivo, kao istražitelj koji već misli na kaznu.
— Zato što je neodgojeno i bezobrazno! — odgovori De­ sna izazovno.
— Što je učinilo? — ponovo pita Otac-istražitelj, već dvo­struko uvrijeđen.
— Što? Pljunulo me! — reče Desna s ogorčenjem, kao da i sama vjeruje da je nju pljunuo.
— Nije tebe, nego mene — reče Lijeva i uživa u svojoj pravičnosti.
— Svejedno, pljunulo je — poviče Desna autoritativno, kao starješina obitelji.
— Pljunulo, tako, iz čista mira? — još uvijek pita Otac, a već zna da će se morati tući.
— Nisam, tata! Ova me najprije udarila po nosu-u-u… — govori Dječak plačući.
— Malo ga kvrcnula za šalu — veli Desna — a on odmah pljuje!
— Imao je pravo! Neka pljuje! — drekne Otac jarosno, kao da je odjednom sav bijes provalio iz njega. — Pljujem i ja! — i — piju! doista pljune. I reče — Ubojice!

Desna se digne i zamahne iz sve snage. Ali Otac odbije udarac. Zamahne i sam
i zahvati Desnu veoma neugodno, po palcu. Desna zajaukne.

Tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je, drugim riječima, bio mig De­snoj: udri! Desna smjesta shvati mig, skupi svoju šaku i uz­me udarati Oca po licu.

Njemu poteče krv iz nosa. Krv je kapala po Lijevoj na prsima. I Desna se, jednako udarajući po krvavoj Očevoj maski, sva umastila krvlju.

Videći kako Očeva krv kaplje na zemlju, djevojčica upla­šeno vrisne i poleti da hvata kaplje krvi svojim rukama. A dječak se zatrči, iz zaskoka dohvati Lijevu i čvrsto je zagrize u meso na podlaktici.

Lijeva zaurla od boli i ispusti Očevu košulju. Otac se od­mah snađe i potrči, pobijeđen. Noge su mu klecale od stida pred vlastitom djecom.

Dječak ispusti Lijevu iz svojih zuba, a ona ga, od zahval­nosti, mazne po glavi. Dječak s ponosom primi udarac.

Tada se Noge, kao poslušni konji, dadu u potjeru za Ocem. No dječak se u isti mah baci pred Noge, ne da moli milost za Oca, već da bi se konji poplašili i spotakli o njega.

I Doista, Lijeva i Desna nađoše se odjednom na zemlji u prašini.

— Jaoj! — zajauče Desna. Palac ju je bolio Od Očeva udarca.

… Dvije okrvavljene ruke na asfaltu. Ležale su osramoće­ ne na cesti, jedna do druge, nemoćne, kao odbačene rukavice.

— Prokleti deran! — procijedi Lijeva kroz prste, pridižući se.
— Naravno, kad ga nisi znala zviznuti, da ga krv oblije!
— Pa, zviznula sam ga!
— Jest, diletantski! — Pomogni mi da ustanem. Ja mislim da mi je palac prebio.
— Zar te boli?
— Užasno!

Lijeva je bila nježna, sestrinski…

Ustanu. Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale; gladile su jedna drugu i drhtale od želje za osvetom.

A obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.

iz zbirke pripovjedaka Ruke, Mladost, Zagreb 1972

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Hesse: Biti sretan
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Rilke: Jesenji dan