Obavezna lektira
Kad je svanulo, a vođa sjedi onako isto kao i onoga dana kad ga izabraše za vođu. Na njemu se ne opažaju nikakve promjene.
Iz jaruge izbaulja onaj govornik, a za njim još dvojica. Pogledaše se oko sebe, onako nagrđeni i krvavi, da vide koliko ih je ostalo, ali samo je još njih trojica. Smrtni strah i očajanje ispuni njihovu dušu. Predio nepoznat, brdovit, go kamen, a puta niđe. Još prije dva dana su sišli sa puta i ostavili ga iza sebe. Vođa je tako vodio.
Pomisliše na tolike drugove i prijatelje, na toliku rodbinu koja propade na tom čudotvornom putu, pa ih obuze tuga jača od bola u osakaćenim udovima. Gledahu rođenim očima svoju rođenu propast. Onaj govornik priđe vođi i poče govoriti iznemoglim, ustreptalim glasom, punim bola, očajanja i gorčine:
– Kuda ćemo?
Vođa ćuti.
– Kuda nas vodiš i gdje si nas ovo doveo? Mi se tebi povjerismo zajedno sa svojim porodicama i pođosmo za tobom ostavivši kuće i grobove naših predaka ne bismo li se spasili propasti u onom neplodnom kraju, a ti nas još gore upropasti! Dvije stotine porodica povedosmo za tobom, a sada prebroj koliko nas je još ostalo!
– Pa zar nijeste svi na broju? – procijedi vođa ne dižući glave.
– Kako to pitaš? Digni glavu, pogledaj, prebroj koliko nas ostade na ovom nesrećnom putu! Pogledaj kakvi smo i mi što ostadosmo. Bolje da nismo ni ostali nego da smo ovakve nakaze.
– Ne mogu da pogledam!…
– Zašto?!
– Slijep sam!
Nastade tajac.
– Jesi li u putu vid izgubio?
– Ja sam se i rodio slijep.
Ona trojica oboriše očajno glave.
Jesenji vjetar strahovito huči planinom i nosi uvelo lišće. Po brdima se povila magla, a kroz hladan, vlažan vazduh šušte gavranova krila i razleže se zloslutno graktanje. Sunce sakriveno oblacima koji se kotrljaju i jure žurno nekud dalje, dalje…
Ona se trojica zagledaše u smrtnom strahu.
– Kuda ćemo sad? – procijedi jedan grobnim glasom.
– Ne znamo!