Umetnost postoji jer su svet i postojanje – neprimljivi. U pravu je Krleža, “da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjetnosti”, ali i da pronađemo eliksir besmrtnosti, da postanemo večni, ovakvi kakvi smo, umetnost bi i dalje postojala, kao krik protiv nepodnošljivog stanja stvari, protiv izopačene realnosti, protiv mrgodnog ustrojstva sveta.
Da nema u nama ljudske svesti o nehumanosti tvorevine, svemira, prirodnih zakona i sklopa naše sopstvene prirode – ne bi bilo ni stvaralaštva. Čemu stvaranje alternativnih svetova ako je sa prvobitnim, datim svetom sve u najboljem redu? Pobuna umetnosti je apsolutna i mnogo radikalnija od svake političke, ideološke, društvene revolucije.
Ideja o umetnosti koja se rađa iz nesnošljivih uslova egzistiranja bila je bliska i Andreu Bretonu. Pisao je o tome u nadrelističkom časopisu “Literatura” 1922. godine, što je narednog leta štampano u beogradskom časopisu “Putevi”, pretpostavljam u prevodu Marka Ristića. Veli papa francuskog nadrealističkog pokreta: “Život, onakav kakvog ga shvatam, nije čak ni skup svih radnji koje najposle možemo pripisati jednoj osobi, pa vodile je one gubilištu ili leksikonu, već način na koji izgleda da je primila neprimljivi položaj čoveka. Ne više. A tako shvaćen život, ne znam zašto, teži svom ispunjenju, ipak u oblastima srodnim književnosti i umetnosti”.
Cvetajeva je, kao što smo videli u prethodnom tekstu, objasnila i zašto takav život teži ispunjenju u stvaralaštvu, u poetskom transponovanju realija i datosti. Umetnost je naša čežnja za rajem, neutaživa i neiskorenjiva, a svet dobija smisao tek kada je preobražen pisanjem, slikanjem, stvaranjem.
Oblak na kome možeš nogama da stojiš
Raj ne treba shvatiti doslovno, u dogmatskom smislu koji ovom pojmu daju hrišćanstvo i druge religije. U pismu Ani Teskovoj iz februara 1928. godine Cvetajeva o tome piše određenije: “Ja k Vama hoću kući: ins Freie (u slobodu). U tuđinu, iza prozora. A – o, čarolije – u onom ins Freie – je prijatno, u njemu se živi: oblak na kome možeš nogama da stojiš. Ne ovaj svet i ne onaj – treći: sna, bajke, moj”. Ni ovaj svet ideologa, ni onaj svet teologa, već treći svet – sna, bajke, poezije, slobode, takve slobode u kojoj se može i na oblaku stajati, kao da si sa obe noge na zemlji.
Za divno čudo, i neki levičarski filozofi su bili svesni, bar donekle, da umetnost stavlja svet i poredak pod navodnike (“kao očito prazne spletke”), te da je stoga uvek revolucionarna. Na primer, Herbert Markuze koji veli kako Kafkin “jezik probija maskaradu: iluzija je sama stvarnost, ne umetničko delo. Umetničko delo je pobuna po celoj svojoj strukturi – pomirenje sa svetom je nezamislivo”. Ili: “Umetničko delo transformiše poredak koji vlada u stvarnosti. Ova transformacija je ‘privid’, ali privid koji predstavljenom sadržaju daje jedno značenje i funkciju različite od onih koje oni imaju u etabliranom univerzumu diskursa. Reči, tonovi, slike koji pripadaju jednoj drugoj dimenziji, stavljaju u ‘zagrade’ istinu etablirane stvarnosti u korist jednog pomirenja koje treba da dođe”.
Zato umetnost ne može ni da služi nekoj političkoj i ideološkoj nomenklaturi, čak i kad je zloupotrebljavaju u ugnjetačke ili potrošačke svrhe: “Uprkos njenoj (feudalnoj i buržoaskoj) upotrebi kao statusnog simbola, elementa razuzdane potrošnje, umetnost očuvava ono otuđenje od etablirane stvarnosti, koje je njeno poreklo. To je jedno drugo otuđenje, usled koga se umetnik metodički distancira od otuđenog društva i stvara onaj nestvarni ‘prividni’ univerzum u kome jedino umetnost sudeluje i ima svoju istinu”.
Vreme ne vredi truda
Cvetajeva je, naravno, mnogo radikalnija, sasvim prirodno za pesnikinju koja je poeziju videla kao jauk robijaša, “glas pravde nebeske / protiv pravde zemaljske”. Na kraju rasprave o vremenu spisateljica daje konačnu formulu: “Ljermontovljevo ‘zakratko ne vredi truda’ ne odnosi se na ljubav, već na samo vreme: samo vreme ne vredi truda”. Pesnik ima pametnija posla od sluganstva samozvancima.
“Porobiti vidljivo da služi nevidljivom – to je život pesnikov”, piše Marina Ivanovna u eseju “Pesnik o kritici”. A na pitanje ‘Kome se pokoravam?’, odgovara: “Pokoravam se nečemu što u meni neprekidno, ali ne i ravnomerno zvuči, nečem što me čas upućuje, čas mi naređuje. Kada me upućuje – onda sporim, kada naređuje – povinujem se”.
U zaključku eseja “Pesnik i vreme” Cvetajeva navodi stihove Vladimira Solovjova: “Smrt i vreme zemljom vladaju, / Ne zovi ih gospodarima, / Kružeći, u magli, svi nestaju, / Sunce ljubavi ostaje. Nad svima”. Sunce ljubavi, nebo, Carstvo nebesko i slične pojmove ne treba shvatiti u teološkim okvirima. Kako piše Brodski u eseju “O jednoj pesmi”, baveći se poemom “Novogodišnja” Marine Ivanovne: “Pesnički ‘raj’ ne svodi se na ‘večno blaženstvo’ i njemu ne preti prenaseljenost dogmatskog raja. (…) U principu, pesnička koncepcija postojanja tuđa je svakoj formi konačnosti i statičnosti, ubrajajući tu i teološku apoteozu”.
Pesnički Genij i njegova deca
Nevidljivo kojem poezija služi, raj, onaj svet – ne treba brkati sa istim ili sličnim pojmovima hrišćanske katiheze. Uostalom, to je očigledno iz njenih stihova, recimo u pomenutoj poemi Cvetajeva pita upokojenog Rilkea: “Nisam se prevarila, Rajnere – raj je sav od brda, / Olujan? Ne onaj iz udovičjih tuga, ne taj – / Ta nije samo jedan raj, nad njim drugi raj / Je? U terasama? Sudeći po Tatrama – / Raj ne može da amfiteatar / Ne bude”. Ne liči baš na uobičajene eshatološke predstave o topografiji zagrobnog sveta.
A evo kako izgleda zagrobni život pesnika: “Kako se piše na novom mestu? / Uostalom: gde ti jesi – i stih jeste tu: / Sam i jesi stih! Kako se piše u tom žiću laku / Bez stola za lakat, bez čela za šaku / (Pest)”. Raj je mesto lakog živovanja, gde pesnik nastavlja da piše, na način neshvatljiv sa ove strane – bez stola za lakat, bez čela za šaku, bez hartije, bez mastila i pera. Ni predstave o Bogu nisu nimalo bliže uobičajenim teološkim dogmama: “Nisam se prevarila, Rajnere, Bog je natušten / Baobab što raste? Ne, Zlatni Luj nije – / Jedini Bog? Nad njim drugi je / Bog?”
Na kraju, i vizije onostranog koje su razne konfesije kanonizovale – stvorila je pesnička imaginacija. Ko bi drugi? A ista sila stvorila je i mnoge druge predstave o onom svetu, koje nisu prihvaćene u strogim religijskim institucijama. I sama ideja i slika onostranog je plod pesničke mašte. Kroz lik proroka Jezekilja Vilijam Blejk je pisao da je “Pjesnički Genij (kako ga vi sada zovete) prvo načelo”, te da su svi bogovi “dužnici Pjesničkoga Genija”. Dakle, pesnici su stvorili religijske predstave, bogove i onostrane predele, a sveštenstvo se začelo birajući “oblike slavljenja iz pjesničkih priča”.
Poslednji sud umetnosti
U navedenom eseju, “Fusnota za jednu poemu”, Brodski piše: “Ruska pesnička tradicija se uvek kloni neutešnosti – i ne toliko zbog mogućnosti histerije, utemeljene u neutešenosti, koliko zbog pravoslavne inercije opravdavanja svetskog poretka (svakakvim, prvenstveno metafizičkim sredstvima). A Cvetajeva je pesnik beskompromisan i u najvećem stepenu nekonformista. Svet i mnoge stvari koje se u njemu zbivaju, za nju su suviše često lišeni bilo kakvog opravdanja, uključujući i ono teološko. Jer, umetnost je pojava starija i univerzalnija od svake vere, s kojom ona stupa u brak, rađa decu – ali s kojom ne umire. Sud umetnosti je kudikamo stroži sud od Poslednjeg suda”.
Kao i brak sa vremenom, i brak pesnika sa religijom je prisilni savez, a i sa svim drugim pojavama od istog brašna – sa ideologijom, političkim pokretima, društvenim klasama, sa ovim ili onim shvatanjima koja su trenutno u modi. Bogovi se rađaju i stupaju na tron, pesnici ih opevaju, prividno im služeći, božanstva potom venu i umiru, a pesme ih nadživljavaju. Tipičan primer su svi bogovi iz grčkog i rimskog panteona, valjda je njihova sudbina dovoljan dokaz da je poezija starija, univerzalnija i trajnija od svake religije, koliko god ova delovala moćno dok je na vlasti. Sud umetnosti je Poslednji sud, drugog možda neće ni biti.
Pošto se iz istorije i vremena ne može pobeći, pesnici žive u zajednici s njima, ali svaki čas pogledaju u onu gustu šumu večnosti, koja ih neodoljivo i neprekidno mami. Čak i kod onih umetnika koji deluju kao tipična deca svoje epohe, kao maksimalno prilagođeni okolini, kao poslušne sluge vremena – to je samo privid. Evo, na primer, silni stari majstori što su slikali samo raspeća, tajne večere, Hristova rođenja i ostale svete prizore – deluju kao veliki vernici i sluge jednog klerikalnog sistema.
Pogledajte njihova pisma, tamo gotovo nikada nema reči o teologiji, slikari i skulptori se bave sasvim drugim temama: da li zadržati heruvime na slici ili ih prekriti oblacima, pošaljite azur što pre jer se gips brzo suši; ako nešto budem ostavio nesvršeno, to će biti zbog nedostatka veštine, a sam Bog zna da me ni jedna misao ne muči toliko kao ta; kad će više da stigne taj mermer, pošaljite mi novac za boje i zlatne listiće, sveti Mihailo mi baš lepo napreduje, beljenje, struganje, premazivanje kredom i glačanje, neću stići da završim porudžbinu na vreme, onaj anđeo mi je baš dobro ispao; zapušio sam usta svim onim slikarima koji su imali običaj da govore kako sam ja dobar graver ali da nemam razumevanja za upotrebu boje u slikarstvu, sad svi kažu da lepše boje nisu videli…
Bliža ptici nego anđelu
Spor Marine Cvetajeve sa vremenom i svetom, sa uzusima postojanja, sa Ananke ne treba shvatiti kao nekakvu neosetljivost na lepotu sveta ili nezainteresovanost za vidljive fenomene, naprotiv. “U glasu Cvetajeve zvučalo je nešto ruskom uhu nepoznato i zastrašujuće: neprihvatljivost sveta”, piše Brodski.
U nekim njenim stihovima neprihvatljivost sveta je i eksplicitno iskazana, recimo u osmoj pesmi iz ciklusa “Pesme Češkoj”: “Suze u očima – uzaman! / Plač ljubve i gneva mrvi! / O, Češka u suzama! Španijo u krvi! // O, čarne gore sleme / Što pomrači svetlost jarku! / Vreme je – vreme – vreme / Vratiti Tvorcu kartu. // Odbijam da – bivam. / U Bedlamu s neljudima-ludacima / Odbijam da – živim. / Na trgu sa kurjacima // Odbijam da – zavijam. / S ajkulama ravnica i međa / Odbijam da plivam – / Nadole – strujom leda. // Ne treba mi duplji ušnih / Ni proročkih očnih – dokaz. / Na tvoj svet, bezumljem zaglušen, / Odgovor je jedan – otkaz”.
Međutim, stvari nisu tako jednostavne: “Ali, priznajući da je to odricanje glasa od sveta stvarno lajtmotiv stvaralaštva Cvetajeve, treba primetiti da je njen govor bio apsolutno tuđ bilo kakvoj ‘nadsvetskosti’. Upravo suprotno: Cvetajeva je pesnik u najvišem stepenu od ovoga sveta, konkretan, koji po tačnosti detalja prevazilazi akmeiste, a aforizmom i sarkazmom – sve. Bliži ptici nego anđelu, njen glas je uvek znao nad čime je uzdignut; znao je šta je tamo, dole (tačnije, šta – tamo – nije dato). Zato se, možda, i dizao sve više, da bi proširio vidno polje – šireći zapravo samo krug onih mesta gde se traženo nije nalazilo”.
Ne slušah zapovesti, nisam na pričesti bila
Nije Cvetajeva nikakva apstraktna, astralna pesnikinja, niti je njena poezija beskrajno gnostičko nabrajanje eona, naprotiv. Čak ni kod gnostika koji su svemir videli kao tvorevinu zlog demijurga, kao izopačenu i nakaznu lakrdiju, a telo kao tamnicu u kojoj je zarobljena božanska iskra, nije sve tako jednoznačno. Kako veli Žak Lakarijer: “Nije da su bili nesposobni da osete lepotu sveta ili neba. Jedan mladi aleksandrijski gnostik, preminuo u sedamnaestoj godini, Epifan, napisao je o zemlji, o suncu, pravdi i ljubavi jedan od najzanosnijih tekstova koji se mogu zamisliti”. A Plotin, koji je pisao “Dok je duša u telu, ona spava dubokim snom” i propovedao da treba bežati iz vidljivog sveta – okomio se na gnostike i njihovo učenje o oslobađanju od okova telesnosti, grmeći kako je ruženje sveta najveća blasfemija.
Ne pretvara se da je iznad sveta pesnikinja koja, kao što smo videli, piše stihove kao komentar na novinsku vest. Cvetajeva je najstrastveniji glas ruske poezije, pesnikinja sasvim ovozemaljske ljubavi: “Ah, nebo je tako daleko! / A usne – blizu, kad magla vlada. / – Bože, ne sudi strogo! Ti nisi bio žena / na ovoj zemlji nikada!”
Jedna od njenih ranih pesama, bez naslova, napisana 26. septembra 1915. godine, kao otpor klerikalnoj dogmi i pravoslavnom ćudoređu: “Ne slušah zapovesti, nisam na pričesti bila. / Sigurno, dok nada mnom opelo ne odrade – / Grešiću – ko što grešim, ko što sam grešila / Strasno, sa svih pet čula koja mi Višnji dade. // Družbo u krivici! Vi čiji nagovori su vreli! / Svi prestupnici! Vi najnežniji od učitelja! / Junoše, deve, stabla, sazvežđa, oblaci beli – / Na Strašnom sudu skupa odvratićemo: Zemlja!”
Zvanično nebo je neprihvatljivo, ali ni planeta Zemlja nije dovoljna. U “Novogodišnjoj” Cvetajeva piše Rilkeu: “Prvo pismo tebi iz jučerašnje, / U kojoj ću bez tebe usahnuti, / Domovine – sada već sa jedne od / Zvezda”. Vrtoglava perspektiva. To su stvarne razmere našeg sveta, kad se pogledaju sa… Zaista, odakle pesnikinja gleda? Tumačeći navedene stihove Brodski veli da je za Cvetajevu bilo uobičajeno da na sebe gleda sa strane, tuđim očima: “Pogledati, pak, na sebe očima duše mrtvoga Rilkea, koja luta u prostoru, i pri tome videti ne sebe, već svet koji je on napustio – za to se traži duševna optika za koju nemamo podataka da je bilo ko njome ovladao”.
Metafizičke mogućnosti
Ovih nekoliko redova su šok za čitaočevu svest, jer nema razdvojenijih pojmova nego što su domovina i zvezda. Brodski razlaže stihove reč po reč, da bi na kraju postavio dva pitanja: “Jer ovo nije toliko Rilke koji ‘vidi’ svoju jučerašnju domovinu kao jednu od zvezda, koliko autor pesme ‘vidi’ Rilkea koji ‘vidi’ sve to. I javlja se prirodno pitanje: gde se nalazi autor? I kako se on tamo obreo?” Kao odgovor na prvo pitanje Brodski nas upućuje na 38. stih iz Deržavinove pesme “Povodom smrti kneza Meščerskog”. U slobodnom prevodu stih glasi: “Gde je on? – On je tamo? – Gde tamo? – Ne znamo”. Pošteno, stvarno nemamo pojma.
Na drugo pitanje odgovor je malo komplikovaniji, ali manje zagonetan od prvog. Navika ograđivanja “od stvarnosti, od teksta, od sebe, od misli o sebi” – ta prva pretpostavka stvaralaštva – kod Cvetajeve se “razvila do stadijuma instinkta”, književni postupak se preobrazio u “formu postojanja”. Između umetnosti i života stavljen je znak jednakosti. Kad se takav postupak prenese u život, ne razvija se spisateljska veština, već – duša.
Kako Brodski veli: “’Novogodišnja’ je pisana onda kad duša već odavno nije imala čemu da se uči od literature, čak ni od Rilkea. Zato je i bilo moguće autoru ‘Novogodišnje’ ne samo da sagleda svet očima pesnika koji je taj svet napustio, već i da baci pogled na samog pesnika sa strane, spolja – odande gde duša tog pesnika još nije boravila. Drugim rečima, kvalitet vida se određuje metafizičkim mogućnostima individue, koje, sa svoje strane, predstavljaju jemstvo beskonačnosti, ako ne matematičke, a ono vokalne”.
Metafizičke mogućnosti Marine Ivanovne bile su, kao što smo videli, nesvakidašnje prirode, takoreći nadzemaljske i vanzemaljske. Njeni vidikovci su smešteni iznad, pored, izvan, onkraj i ovog i onog sveta. Evo još jednog dokaza njenih sposobnosti viđenja i vizija, iz iste poeme: “Život i smrt izgovaram sa fusnotom, / Zvezdicom (noć kojoj se nadam uopšte: / Mesto moždane polulopte – / Zvezdana!)”.
Ploveće ostrvo – po nebu, ne po vodi
Ni pet ovozemaljskih čula nije dovoljno, strast i žudnja su nezajažljivi, gone sve dalje, a stihovi ih prate u stopu, sve dok ne počnu da ih prestižu, stihija stiha ide do beskraja, pa i dalje od njega, ako ni zbog čega drugog, a ono zato što svaka reč traži sebi rimu, a taj proces nema kraja. U pesmi “Iskušenje ljubomore” iz 1924. godine, pesnikinja sebe određuje kao ženu sa šest čula.
Lirski subjekt (srpski: Marina Ivanovna Cvetajeva) obraća se bivšem ljubavniku, nakon raskida: “Kako vam je s drugom, / Prostije svakako? – Udar vesla! – / Linijom obalskom / Brzo li sećanje odvesla / O meni, plovećem ostrvu, / /Po nebu – ne po vodi!/ Duše, duše! što niste sestre, / A ne ljubavnice – vi! / Kako vam je s običnom / Ženom? Bez božanstva? / Vladarku s prestola / Svrgnuvši / s onoga sišavši / Kako življenje – pašćenje – / Ježenje? Kako – ustajanje? / S porezom besmrtnoj prozaičnosti / Kako se borite, jadniče? (…) Tržišnog noviteta / Jeste li siti? Ohladiv za mađiju zla, / Kako vam je sa od ovoga sveta / Ženom bez šest / Čula?”
Cvetajeva sebe vidi kao ženu koja nije od ovoga sveta, ženu sa šest čula. Ploveće ostrvo – po nebu, ne po vodi – i ne može da bude od ovoga sveta. Nebo po kojem pesnikinja-ostrvo plovi nije nebeski svod, kupola po kojoj klize oblaci, već zona iz koje je pesnik emigrirao, “iz besmrtnosti u vreme” i postao “nepovratnik u svoje nebo”. O toj oblasti neucrtanoj u zvezdane mape i klimatske atlase pevala je i Emili Dikinson: “Postoji još jedno nebo / uvek mirno, plavo, vedro”.
Prvi milimetar neba
Sa te neodredljive pozicije, sa plovećeg ostrva što klizi po drugom nebu, sa oblaka na kome možeš nogama da stojiš – otvaraju se široki vidici. Odatle se vidi i da vreme nije apsolutni gospodar, a postaje vidljivo i da se ne mora služiti nikakvim vladarima ovog sveta koji su zauzeli busije po ljudskim glavama, pa odatle razapinju mreže i grade zidove mentalne ćelije u koju bi sve da nas zakatanče. A te zidine nisu ništa stvarno, već “odavno prozrena obmana”, kako reče Cvetajeva glede čežnje za zavičajem.
A ni to nebo nije tamo daleko, kao što se čini na prvi pogled neuvežbanih očiju. Umetnost je, po Cvetajevoj, prvi milimetar neba. Kako to? Ovako: “U odnosu na duhovni svet – umetnost je izvestan fizički svet duhovnog. U odnosu na fizički svet – umetnost je izvestan duhovni svet fizičkog. Ako se počne od zemlje – to je prvi milimetar vazduha iznad nje (to jest prvi milimetar neba, jer nebo ili počinje odmah od zemlje, ili ga uopšte nema. Proveriti po daljinama koje čine pojave jasnijim)”.
I zaista, kad pogledaš ka horizontu to postaje očigledno – tamo se vidi da nebo počinje odmah od zemlje. Ko bi rekao? Na tom naizgled minimalnom prostoru, u uskom pojasu, u prvom milimetru neba – Cvetajeva je otkrila treći svet, prostor u kojem se najzad može slobodno disati i proživeti po svojoj volji. Ni na onom ni na ovom, ni ovde ni tamo, ni levo ni desno, ni gore ni dole; ni u jučerašnjici, ni u sutrašnjici, ni u današnjici – „Kako priliči pesniku – pod / Nebom i nad zemljom“. Ovde – u podnebesju.
Glupost koja oslobađa
Naravno, savršeno sam svestan da sve ovo zvuči anahrono, retrogradno, naivno, pa čak i glupo. Ozbiljno korišćenje pojmova kao što su nebo, nevidljivo, gusta šuma Večnosti, prisilni brak s vremenom, onaj svet, metafizičke mogućnosti – naprosto je neozbiljno. Staromodno. Zastarelo. Prevaziđeno. Antikvarno.
Te starudije pametni ljudi su odavno bacili sa broda savremenosti i okrenuli se ozbiljnim pojmovima kao što su književno polje, pesnička proizvodnja, lirski subjekt, interpretativna zajednica, ambivalentnost modusa intermetatekstualnosti, libidalna ekonomija, dehijerarhizacija… Znalci svega na svetu, stručnjaci za koje nema ničeg tajanstvenog u svemiru i okolini, vešti hermeneutičari koji zagonetku poezije odgonetaju rutinski, baratajući najsavremenijim hirurškim instrumentima, mahom iz forenzičkog asortimana – bez ikakvog napora bi razobličili ova nesavremena razmatranja, klasifikujući ih kao naivnu romantičarsku mitologiju ili neku sličnu ustajalu i plesnivu tvar.
Šta znam, možda su u pravu. Ali… Milija mi je glupost koja oslobađa, nego pamet koja porobljava, više volim budalastu pesničku veru od tamničarskog razuma utilitarnosti, draža mi je poetska blesavost koja vodi u prvi milimetar neba, nego umlje i razumlje koje me živog zakopava dva metra ispod zemlje. To pseudonaučno čerečenje žive pesničke reči, taj birokratski abrakadabrasti mrtvosani jezik, ta poza hinjenog sveznalaštva, to bekstvo od mišljenja koje glumi intelektualizam, taj panični strah od izvora poezije, od metafizičkog nemira i nerešivih pitanja – to je samo obična moda.
A moda će proći, kao što će i epoha proći, kao što će i vreme proći, njihovo, moje, naše, dok ne prođe i samo vreme, šta god ono bilo. Zaista nema svrhe služiti tako prolaznim pojavama, niti trčati sa trkačem koji nikuda ne trči, koji uvek trči, koji trči zato što trči, koji trči zato da bi trčao. Bolje je držati se pouke iz starog radijskog džingla: Nije važno učestvovati, važno je ne učestvovati. Kako reče jedan drevni pesnik u svojoj prepisci sa Korinćanima: Mudrost ovog sveta je ludost pred poezijom.