Kako ono reče vrhovni komandant masovnih zločina Slobodan Milošević: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da zaboravljamo? Ili beše: Ako ne umemo da radimo, bar umemo da se bijemo i da potom zaboravimo koga smo sve tukli i zatukli, kako, koliko, na koje sve monstruozne načine i zašto? Tako nešto, ne sećam se baš najbolje, i na mene se spustila teška ruka zaborava. Dobro, poslednje pitanje – zašto? – ionako nikada ne bismo postavili.
I ne samo da ga ne bismo postavili nakon počinjenih nepočinstava, nego smo unapred znali da ga nećemo postaviti, o čemu je izvestio Predrag Čudić pre tačno 40 godina. Čudić je u “Književnim novinama” objavio “Našu pesmu” u kojoj je naslutio, moglo bi se reći i predvideo – da prebrojavanje žrtava i jamopojstvo direktno vode u novi rat.
Pustićemo naš narod na vaš
Pesma počinje stihovima:
“Vi ste nas u periodu od do, sa manjim prekidima.
Međutim, vi ste od samog početka pa do pred sam kraj”.
Pesnik skraćenjima stihova, izostavljanjem reči na kraju, prividnim nedorečenostima i sintaksičkim lomovima – stvara u čitaocu osećanje jezive slutnje:
“Vi ste nas temeljno i sistematski, neuporedivo više.
Priznajemo da smo spremno radili svoj posao.
Mi prihvatamo da smo tu i tamo, više ekscesno.
Mi se slažemo da smo maljevima u glavu, polugama, kamama.
Summa summarum, ne više od.
Ako se uzmu u obzir naše mogućnosti, to bi bilo po jednom danu.
Pištoljima u potiljak samo u izuzetnim okolnostima manje grupe.
Mitraljezima svakodnevno ne više od.
Sve se može izračunati uz malo dobre volje.
I obostranog razumevanja”.
Na kraju pesme stižemo i do tog pitanja koje nismo sebi postavljali ni onomad, dok smo pripremali klanicu, ni kasnije kad smo klali naokolo, ne postavljamo ga ni danas, a radimo na tome da ono ne bude postavljeno ni sutra, niti ikada u budućnosti, bez obzira što naše pregalaštvo na zatomljavanju najprešnijih pitanja znači da nikakve budućnosti neće ni biti. Čudić:
“Da zaokružimo jednom za svagda, bar zasad.
Manje-više znamo kad, gde i kako.
Ostalo je da se dogovorimo koliko.
Jer ako se ne dogovorimo, pustićemo naš narod na vaš.
Pa da vidite kako naš narod ume da grize.
Jer to je naš narod i ničiji više, mi ga nećemo lako dati.
A naš narod neće pitati zašto.
Zašto sad nije tačka našeg dnevnog reda.
I koga to u ovom trenutku uopšte zanima: zašto!?”
Istorija zločina
Zaista, koga to u ovom trenutku uopšte zanima: zašto? Skoro nikoga. Kao da je nebitno kako je naša zajednica pala u kolektivni amok, proglasila jednog “običnog bankarskog pacova” za Mesiju i krenula u razvaljivanje zajedničke države, u zločin i krv do kolena. Kao da je irelevantno to što je ogroman broj intelektualaca, pisaca, akademika, pesnika, istoričara, kritičara, publicista, naučnika, teologa, novinara i drugih proizvođača kulturnog modela i javnog mnjenja – izdao svoju vokaciju i odao se neobuzdanom tribalizmu, crtajući usput mape proširene Srbije i kujući planove za humana preseljenja. Maltene celokupan kulturni život padne u varvarstvo, koje traje do dana današnjeg, a nikog ne zanima kako i zašto se to dogodilo. Samim tim ne možemo da znamo ni kako smo stigli do ovog sunovrata, sledstveno – ni kako bismo mogli da se iskobeljamo.
U tekstu “Srpsko društvo i ratni zločini”, objavljenom u sarajevskom “Odjeku” 2003, Srđa Popović piše: “Istorija poslednje decenije prošlog veka za nas je jednostavno istorija zločina. Čak ne istorija ratova, jer su se ti ‘ratovi’ u stvari gotovo isključivo sastojali od nasilja ‘naših’ naoružanih profesionalaca nad civilima”. Najveći deo ovdašnje javnosti, naravno, ne želi da čuje ništa o tom delu srpske istorije koji se sastoji od zločina, koji se sa zločinom može izjednačiti.
Radikalsko-socijalistički ogranak stanovništva glorifikuje zločince, istovremeno negira i slavi genocid u Srebrenici, i priziva njegovo ponavljanje, nastavljajući u mirnodopskim uslovima zločinstvo iz devedesetih, samo ne oružjem, već drugim sredstvima. Onaj drugi deo građana koji ne spadaju u ovaj korpus – mahom odbija da se bavi gledanjem u prošlost, najradije bi sve te nezgodne teme nekako preskočili, zabašurili, prepustili zaboravu. Uvek ima prečih poslova, treba svrgavati ovog ili onog autokratu, treba sprečiti enormnu pljačku, baviti se nekakvom budućnošću koja je u ovakvim okolnostima očigledno fiktivna.
Dve epohe
Kao da ne postoji svest o nečemu što bi trebalo da bude bolno očevidno – da je napravljen oštar rez u srpskoj istoriji, da između dve epohe stoji provalija bez dna, da na granici između nekadašnjice i sadašnjice stoji planina od 130-140 hiljada leševa i da nema te sile koja će je pomeriti. Najbolje je da se pretvaramo kako se ništa nije dogodilo, ili bar ništa strašno, ili kako je to davna prošlost, ili kako je to tek jedna epizoda u našoj istoriji, ili kako to i nije tako bitno. Ili kako sve to (a ispod te pokazne zamenice krije se nezamisliv, nepojmljiv i neizreciv užas) naprosto treba preskočiti, zaobići, ne spominjati.
Čitam kratku životnu priču jednog univerzitetskog profesora psihologije u dnevnim novinama. Čovek je pristojan, pošten, dobronameran, nije nacionalista, građanski je opredeljen, oštar kritičar režima, stalno je na protestima, aktivan u javnoj sferi, pravi predstavnik pobunjenog društva. Odrastao je u apokalipsi devedesetih, ali nigde nema ni prizraka svesti o epohalnom prelomu, o stravičnim zločinima, sve se svodi na priču o borbi protiv Miloševićevog režima, studentskim protestima, besparici.
I to nije usamljen slučaj. Profesor psihologije nije primetio da se u poslednjih 40 godina nešto radikalno promenilo u psihologiji ljudi s kojima živi, a verovatno i u njegovoj, da je gnusoba opustošenja ostavila neke posledice na psihu miliona ljudi. Bračni par Mičerlih je dve decenije po okončanju Drugog svetskog rata napisao knjigu u kojoj se raspravlja o tome zašto Holokaust, ratni zločini i osećanje krivice nisu valjano obrađeni u posleratnom nemačkom društvu, o nemogućnosti Nemaca da oplakuju svog voljenog firera, i sve to na osnovu psihoanalitičkog rada sa pacijentima. Kod nas ne postoji ništa slično, iako bi nam takve knjige bile nasušno potrebne. A ni u drugim oblastima stvari ne stoje baš sjajno, kao da profesori humanističkih nauka nisu primetili da se dogodilo nešto vanredno, nešto što je radikalno promenilo i njihove discipline.
Pitanje svih pitanja
Nemački teolog Johan Baptis Mec je pisao: “Razumeti Aušvic kao kritičko pitanje upućeno sopstvenoj teologiji, pre je sve drugo no providna instrumentalizacija ove katastrofe, sve drugo no sumnjiv pokušaj da se ona stilizuje u ‘negativan mit’. Meni ova katastrofa, naprotiv, označava jedan užas za koji u teologiji nisam našao ni mesto ni reči, užas koji krši svaku poznatu ontološku i metafizičku garanciju Božje Reči, a teologiji i njenoj metafizici zabranjuje da govori o Bogu i čoveku iznad i izvan istorije ljudskog stradanja”.
Srpski teolozi izgleda ne misle da su Srebrenica, Sarajevo, Omarska, Korićanske stijene, Vukovar, Suva Reka, Batajnica – užas koji ruši svaku poznatu ontološku i metafizičku garanciju Božje Reči. Ni oni nisu primetili da se nešto značajno dogodilo, iako su brojni ugledni episkopi i teolozi udarnički radili na stvaranju ideoloških osnova za zločine, opravdavali pokolje, nalazili sakralne izgovore za ubijanje nevinih, glorifikovali ratne zločince i podržavali udruženi zločinački poduhvat.
Slično bi se moglo reći i za brojne druge discipline, retki su oni koji pokušavaju da daju odgovor na najveće od svih pitanja: Kako smo i zašto postali zločinci? Kako reče Srđa Popović u citiranom tekstu: “Nema nikakve sumnje da je pitanje ratnih zločina pitanje svih pitanja srpskog društva danas”. U istom tekstu Srđa objašnjava kako je poricanje zločina dovelo do konfuzije i gubitka identiteta. Mi više zapravo ne znamo ko smo, ni kao društvo, zajednica, ali ni kao pojedinci.
Unutrašnji raskol
“Mislim da više nikada ne možemo biti ono što smo bili pre nego što smo počinili sve te zločine – ali takođe ne možemo da budemo ni ono što posle toga jesmo, jer ne možemo da ih priznamo. Naša predstava o nama samima na ovaj način postaje nemoguća, kako na nivou društva, tako čak i na nivou pojedinaca kao članova toga društva. U tom procepu mi smo takoreći osuđeni da postojimo samo kao tela”, pisao je Popović.
Nije to nekakva apstraktna teorijska zamisao, u konkretnoj životnoj praksi, u svakodnevici, na svakom koraku vidimo pogubne posledice ovog raskola: “Atomizacija društva na odvojene i suprotstavljene pojedince je empirijska činjenica na koju se mnogi danas ovde žale. Saosećanje za drugog, solidarnost, uzajamno poštovanje, pa čak i najobičnija pristojnost, iščezli su iz ovog društva. Društvo kao zajednica vrednosti, ne postoji”.
Popovićeva dijagnoza važi i danas, čitave 23 godine nakon što je napisana, samo što je stanje koje opisuje dodatno eskaliralo, rasap se raširio i razbaškario. I sva je prilika da se neće okončati u skorije vreme, budući da i dalje uporno odbijamo neminovno – da pogledamo u taj tamni ponor prošlosti, da pokušamo da razumemo kakvo smo zlo napravili drugima, usput uništavajući i sami sebe.
Puj pike – ne važi
O svemu ovome u srpskoj javnosti se ne može razgovarati, a nema ni prostora za takav disput. Ljudi misle da jedno društvo i državni aparat mogu nekažnjeno, bez pogubnih posledica, da razore državu, pobiju stotinak hiljada ljudi, osakate ko zna koliko desetina hiljada, rasele milione i upropaste živote koji se ne mogu ni prebrojati. Puj pike – ne važi, tako otprilike glasi naš umni odgovor na pitanje svih pitanja.
Ne radi se ovde ni o suočavanju sa prošlošću, ni o tranzicionoj pravdi, ni o bilo kom sličnom pojmu, već o najobičnijoj ljudskoj empatiji, o elementarnoj ljudskoj reakciji na patnju nanetu drugima, o savesti, o moralu, o notornoj logici, na kraju krajeva. Dakle, ne radi se uopšte o tome da li će se ova zemlja normalizovati, da li za nas ima nade, da li ćemo se izvući iz zla koje smo sami zakuvali, da li ćemo se pomiriti sa susedima, da li će naša zemlja postati demokratska, da li ćemo nekulturu zaborava zameniti kulturom sećanja…
Ne radi se uopšte o nama, već o tome da smo napravili nepojamno zlo, da smo pobili i uništili hiljade i hiljade ljudskih bića, i da je to nepovratno, neopozivo, neizbrisivo. I još istrajavamo u poricanju sopstvenog zlodela, pa čak i veličamo ubice i koljače, a ljubomorno čuvamo i ideologiju i kulturu koje su prouzrokovale to zlo. I to je nepodnošljivo, neprimljivo, neprihvatljivo, čudovišno. I živimo, radimo, postojimo usred te čudovišnosti, pretvoreni u čudovišta, ko više, ko manje. I gotovo niko to ne primećuje. Od toga bismo morali da krenemo, od te sveopšte čudovišnosti koja je postala vazduh koji dišemo. Ako mislimo da jednog dana ponovo postanemo ljudi.