U eseju “Umetnost kao postupak” Viktor Šklovski piše o opštim zakonima percepcije, pre svega o našem opažajnom automatizmu. Mi uopšte ne vidimo svet oko sebe, ne vidimo stvari kojima smo okruženi, već ih samo prepoznajemo. Naš vid je algebarski, pojavama dajemo oznake; umesto da nam se objave konkretne stvari, mi ih samo prepoznajemo po znacima koje smo im dodelili: a, b, c, x, y, z. Veli Šklovski: “Stvar prolazi kraj nas kao da je zamotana, znamo da ona postoji prema mjestu koje zauzima, no mi vidimo samo njezinu površinu. Pod utjecajem takva dojma stvar vene, isprva kao dojam, a zatim to utječe i na njezino pravljenje”.
Navika, nepažnja, odsustvo koncentracije, gledanje kroz mrežu opštih mesta i oveštalih mentalnih koncepata čine da stvarnost naprosto nestaje, umesto stvarnog vidimo neke lažne predstave, algebarske oznake, brojke i slova. Zato nam ono što viđamo svakog dana izgleda tako obično, a zapravo nam se čini običnim jer ga ne vidimo.
Očuđenjem do viđenja
“Stvar se nalazi pred nama, mi to znamo, no mi je ne vidimo. Zato mi o njoj ne možemo ništa reći”, piše Šklovski. Potom navodi primer iz Tolstojevih dnevnika u kojem pisac kaže kako nije mogao nikako da se seti da li je sređivao otoman dok je pospremao sobu: “ako sam djelovao nesvjesno, to je jednako kao da toga i nije bilo (…) ako čitav zamršeni život mnogih prolazi nesvjesno, onda taj život kao da i ne postoji”. Šklovski komentariše Tolstoja: “Tako, bez ikakve svrhe, nestaje život. Automatizacija proždire stvari, haljinu, namještaj, ženu i strah od rata”.
Ruski formalista uvodi pojam očuđenja kako bi razbio automatizam percepcije i svet učinio vidljivim: “I evo zbog toga, da bi se vratio osjet života, da bismo opet mogli osjetiti stvari, da bismo kamen učinili kamenom, postoji ono što se naziva umjetnošću. Cilj je umjetnosti dati osjet stvari kao viđenje, a ne kao prepoznavanje; umjetnički je postupak – postupak ‘očuđenja’ stvari i postupak oteščale forme”. Očuđenje je odstupanje od normi i konvencija, i književnih i opažajnih, tako se “stanovita situacija ili predmet prikazuje kao da onome tko ga vidi nije poznat: npr. usvaja se gledište djeteta, stranca, psihički poremećene osobe, životinje umjesto čovjeka”, kako veli “Rečnik književnih termina”.
Šklovski piše kako se postupak očuđenja, recimo, kod Tolstoja, sastoji “u tome da on ne imenuje stvar njezinim imenom nego je opisuje kao da je prvi put viđena, a događaj kao da se prvi put desio”. Cilj očuđenja je viđenje, a svrha umetnosti je da nas izvede iz automatizma percepcije, kako bismo pred sobom ugledali živ svet, stvari onakve kakve jesu, samo postojanje.
Poremećena percepcija
Spoznaja da smo slepi za svet, da ništa ne vidimo onako kako jeste, da sve vidimo iskrivljeno nije nova, sa tim bi se složile brojne religije. Na primer, hrišćanstvo propoveda dogmu o prvorodnom grehu koji je korumpirao i izvitoperio ljudsku prirodu, ne samo u moralnom i ontološkom, već i u kognitivnom smislu. Naša percepcija pojavnog sveta zagađena je strastima, afektima, žudnjama, željama. Otuda potreba za askezom – da bismo videli stvari onakve kakve jesu, dakle onako kako ih vidi Bog, onaj ko ih je stvorio, moramo se osloboditi strasti kojima smo za njih privezani. Tek tada će biti moguće sozercanje, odnosno – viđenje, duhovno sagledavanje uzvišene lepote u stvarima, jer sve što stvori Bog beše dobro.
Slično je i u budizmu, čovek živi u neznanju, u temeljnom nerazumevanju stvarnosti, što se označava pojmom avidja koji bukvalno znači nevid ili neuvid. Avidja nije puko odsustvo ispravnog znanja. Kako veli budistički teolog Bikhhu Bodhi: “Ono je pre jedan podmukao i nestabilan faktor koji neprekidno dejstvuje, tako što sebe ubacuje u svaki deo našeg unutrašnjeg života. On iskrivljuje kogniciju, dominira voljom i daje ton čitavom našem iskustvu”.
I pojašnjava: “Na kognitivnom nivou, što je njegov najosnovniji nivo delovanja, neznanje se infiltrira u naša opažanja, misli i gledišta, tako da na kraju potpuno pogrešno razumemo svoje iskustvo, prekrivajući ga sa više slojeva obmane. Najvažnije među tim obmanama su tri sledeće: obmana da vidimo trajno u onome što nije trajno, obmana da nas zadovoljava ono što nas ne može zadovoljiti i obmana o sopstvu tamo gde ga nema. Tako smatramo da smo mi i svet oko nas čvrsti, stabilni, trajni entiteti, uprkos mnoštvu signala koji nas podsećaju da je sve podložno promeni i propadanju”.
Slepi kod očiju
Ukratko, ljudska situacija je takva da smo – kako lepo kaže kolokvijalni izraz – slepi kod očiju. Biti čovek znači biti slep kod očiju. Danas je pojam ljudske prirode krajnje nepopularan, ko ga koristi brzo će biti optužen da je mračnjak i desničar, jer nema nikakve zajedničke ljudske prirode, čovek je naprosto proizvod društva, ideologije, politike, kulture, odnosa moći, istorijskih okolnosti.
U redu, onda bi se moglo reći ovako: čovek je slep kod očiju, ali na različite načine, u zavisnosti od toga u kojoj je kulturi, ideologiji, vrednosnom sistemu ili sistemu bezvrednosti rođen i formiran. Multikulturalizam znači da je svaka kultura slepa kod očiju po svom posebnom obrascu. Ishod je uvek i svuda isti, samo su ispoljavanja slepila različita, osobena, samosvojna, da ne kažem autohtona.
Činjenica je da smo slepi i za svet i za sebe, da živimo kao u snu, omađijani konvencijama i navikama, ophrvani nekakvom prokletom sanjivošću koja se ko zna otkuda ušunjala u naše biće, kao da smo u vlasti nekog demona koji sve što pogledamo pretvara u nešto nestvarno, obično, otrcano i banalno. Sve uzimamo zdravo za gotovo, podrazumevamo sve što je oko nas i u nama, sve nam je tako ordinarno, regularno, svakidašnje, rutinirano.
Ništa posebno
Zato se ničemu i ne čudimo, kao da se sve što postoji naprosto podrazumeva, kao da sve oko nas nije jedno golemo, neshvatljivo čudo, ceo nepojamni, nedohvatni svemir i svaka najmanja stvar koju vidimo, travka, bubica, cvet, grumen zemlje. Nema za nas više nikakve tajne, ništa nije misteriozno i nepojmljivo, a ponajmanje je tajanstveno samo postojanje. To što postoji nešto, a ne ništa – nama više nije izvor čuđenja, zapanjenosti, trepeta, koji bi nas naveli na kontemplaciju, na filozofsku meditaciju, na numinozni doživljaj, na poetsko izražavanje ili bar da na trenutak stanemo i zamislimo se nad bivanjem. Za nas više ne postoje ni nedohvat, ni nepojam, ni neobuhvat, ni nedostiž – sve je tako obično, pa i mi sami nismo ništa posebno, čak su i naš dolazak na ovaj svet i boravak u njemu takođe nešto što se podrazumeva.
Književnost nas izvodi iz tog stanja začaranosti u koje su nas bacili neznani zli volšebnici, i to putem očuđenja koje omogućava vaskrsenje reči i stvari. Šklovski piše kako dobar poznavalac Tolstoja može kod njega da pronađe nekoliko stotina primera za postupak očuđenja, pa navodi samo neke od njih.
Tolstoj se ovom tehnikom koristi kad instituciju vlasništva opisuje iz perspektive konja, u pripovetki “Platnomer”, ili kad opisuje bitke u “Ratu i miru” kao nešto posve neobično, ili kad u istom romanu opisuje operu s tačke gledišta neiskusnog posmatrača, kroz oči Nataše Rostove, koja naprosto beleži ono što vidi na nekakvom čudnovatom prostoru koji se zove scena; tako predstavlja brak u “Krojcerovoj sonati”, grad i sud u “Vaskrsenju” i pročaja. Uglavnom, Tolstoj opisuje ono što se dogodilo, ono što vidi, ono što postoji, samo iz neobične, pomerene, začudne perspektive, i tako nam raskriva suštinu same stvari.
Usred bela dana
Postupak očuđenja je moguće koristiti i drugačije, baveći se sferom mogućnosti, onog što je moglo biti, uz malu pomoć pogodbenog načina, poznatog i kao kondicional ili potencijal. Tako je nastala pesma Vislave Šimborske “Usred bela dana” koju navodimo u prevodu Petra Vujičića:
Odlazio bi u pansion u brdima,
silazio bi na ručak u trpezariju,
na četiri smrče s grane na granu,
ne stresajući s njih sveži sneg,
gledao bi sedeći za stolom kraj prozora.
Sa bradicom u špic potkresanom,
proćelav, prosed, s naočarima,
ogrubelih i umornih crta lica,
s bradavicom na obrazu i naboranim čelom
kao da je anđeosko čelo oblepila glina –
a kad se to zbilo, ni sam nije znao,
jer ne naglo, nego polagano
raste cena tome što se nije umrlo ranije,
pa bi i on morao da je plati.
O hrskavici uha, jedva okrznutoj metkom
– kad se glava u poslednjem trenutku nagnula –
„imao sam ludu sreću” govorio bi.
Čekajući da posluže supu s rezancima,
čitao bi sveže novine
krupne naslove i male oglase,
ili bi dobovao prstima po belom stolnjaku,
već dobro istrošenih ruku,
ispucale kože i nabreklih žila.
Ponekad bi neko s vrata viknuo:
„gospodine Bačinjski, telefon za vas” –
i ničega čudnog ne bi bilo u tome
što je to on i što ustaje povlačeći džemper,
i što bez žurbe kreće prema vratima.
Pri tom prizoru razgovor se ne bi prekidao
na pola pokreta niti bi zastajao na pola daha,
jer je to običan događaj – a šteta, šteta –
što bi bio tretiran kao nešto obično.
Drugi život pana Bačinjskog
Uz svo poštovanje za pesnikinju, neminovno je da se zapitamo zašto bi opisani događaj bio tretiran kao nešto neobično? Pa pesma govori o nečemu što je obično da običnije ne može biti. Sredovečni gospodin Bačinjski boravi u pansionu u brdima, silazi u trpezariju na ručak, posmatra smrče pod snegom, čita novine dok čeka supu s rezancima, opominje se kako je imao ludu sreću da ga metak ne pogodi u ratu, a onda ga pozovu da se javi na telefon. I pesnikinja od nas zahteva da u tome što pan Bačinjski ustaje povlačeći džemper i što bez žurbe kreće prema vratima da bi obavio razgovor – vidimo nešto nesvakidašnje, neobično, maltene čudo Božije.
Ne samo od čitaoca, Šimborska očekuje i od ostalih gostiju u trpezariji da se začude, da prekinu razgovor na pola, da se zaustave u pola pokreta, da im zastane dah – kao da se događa ne znam kakva čarolija, nešto vanredno, izuzetno, besprimerno, kao da je, šta znam, Bačinjski upravo raširio anđeoska krila i kroz prozor poleteo u nebesa. Pritom, čitav događaj čak nije predstavljen kao nešto što se zaista dogodilo u prošlosti ili pluskvamperfektu, ili kao nešto što se događa u prezentu, u trenutku kad pesnikinja piše pesmu, već kao nešto potencijalno, pogodbeno, nešto što je samo moglo da se dogodi.
Upravo u tom kondicionalnom grmu čuči poetski zec. Jer ono što Šimborska opisuje nije moglo da se desi ni u jednom glagolskom obliku, osim u pogodbenom načinu. Pan Bačinjski nije neki izmišljeni lik, njegovo prezime nije slučajno, radi se o vrlo konkretnom čoveku. Junak ove pesme je Kšištof Kamil Bačinjski, neobično talentovani mladi pesnik koji je poginuo u Varšavskom ustanku 4. avgusta 1944. godine, boreći se protiv nacističkog okupatora, kao vojnik Armije Krajove. U trenutku pogibije imao je samo 23 godine, a bio je najveći pesnički talenat svoje generacije, budućnost poljske poezije.
Obično čudo
Služeći se majstorski potencijalom, Šimborska menja prošlost i daje Bačinjskom novi život, sasvim običan, ni po čemu različit od kolektivnih života kakve su vodili pisci u socijalističkoj Poljskoj. Kako piše Adam Zagajevski, “Bačinjski je u Poljskoj legendarna ličnost. Spada u panteon junaka umrlih u mladosti”. Zato Šimborska tom drugom, mogućem životu pesnika ne pripisuje ništa herojsko, mitsko, legendarno, već ga slika sivom gamom boja. Takvim radikalnim kontrastom između stvarnog života i herojske smrti Bačinjskog i njegovog mogućeg života, kako bi izgledao da ga je metak samo okrznuo, da je preživeo Drugi svetski rat – pesnikinja naglašava svoju poentu.
A poenta je da ova pesma ne govori samo o Bačinjskom i o tome kako bi mogla da izgleda njegova posleratna egzistencija u jednom alternativnom univerzumu, već i o onima koji su pukim slučajem preživeli, o ostalim, neimenovanim gostima pansiona, čije postojanje uzimamo zdravo za gotovo, kojima se takođe niko ne čudi kad čekaju supu sa rezancima ili pođu prema vratima da se jave na telefon. Sve je obično u ovoj pesmi, osim što je pesnik živ: “Upravo to što nas u životu ne čudi, čudi nas u pesmi Šimborske”.
Zagajevski pojašnjava o kakvom se pansionu radi, te kakav je to život koji vodi pesnik u pesmi Šimborske. Radnja se odvija u pansionu “Astorija” u Zakopanima, “koji pripada Savezu poljskih pisaca i zove se ‘Dom kreativnog rada’”. U kolektivizmu sovjetskog tipa i pisci su živeli kolektivistički. Često su stanovali u posebnim zgradama za pisce, sve komšije su bile književnici, a na odmor su takođe odlazili kolektivno, u specijalna odmarališta koja je za pisce sagradila država, poput pansiona u kojem se odvija radnja pesme. Pisci su imali i posebne menze u kojima su se hranili, a jedna od njih je i trpezarija pansiona “Astorija”, dok su na odmoru. Tako da su oni neimenovani gosti na ručku u trpezariji, kojima ne zastaje dah kad vide Bačinjskog, zapravo listom njegove kolege pisci.
Pepeo običnosti prekrio je krila anđela
Zagajevski veli: “Bačinjski je bio izabranik bogova, poginuo je mlad. Vodi mitski život u našoj mašti. Vislava Šimborska je učinila da odsutni pesnik na trenutak odene grubu odeću kompromisa koje su sklopili njegovi manje srećni vršnjaci. Pepeo običnosti prekrio je krila anđela”. Zgrožen poljskim kolektivizmom posleratnog doba, od kog je i pobegao u inostranstvo, Zagajevski pre ovog dela ispisuje jednu radikalnu opasku: “Ima više života u smrti nego u životu na koji nas osuđuje kolektivizam”. Na kraju eseja koji nosi naslov “Bačinjski”, pesnik malo relativizuje prethodne radikalne stavove, pa veli da Bačinjski, da ga je promašio nemački metak, možda ne bi napravio nijedan kompromis, možda bi bio ponosan, hrabar i čist.
Zagajevski je obično neuporedivo odmereniji, ovde ga je očigledno ophrvao jal prema sovjetskoj Poljskoj, sasvim razumljiv, s obzirom da je još kao dete sa porodicom proteran iz Lavova, te da je kao mlad pesnik i intelektualac cenzurisan i zabranjivan, da bi na kraju morao da emigrira u Pariz 1982. godine, ali njegove meditacije povodom pesme “Usred bela dana” ipak promašuju poentu. Šimborska je iznad svega poštovala samo postojanje, kakvo god, i čudila se činjenici da je uopšte došla na svet, da postoji, i to u ljudskom obliku, a življenje sa kompromisom joj nije smetalo da stvori jedan od najznačajnijih poetskih opusa druge polovine XX veka.
Šimborska je samo dve godine mlađa od Bačinjskog, moglo se dogoditi da i ona nastrada u ratu, kao što su poginuli Kšištof Kamil i mnogi drugi pripadnici njihove generacije, poznate i kao Pokolenje Kolumbo. A da je Bačinjski preživeo, da mu je onaj nemački metak samo okrznuo uvo, niko od kolega pisaca se ne bi čudio što sedi u trpezariji pansiona “Astorija”, čita novine i čeka supu. Kao što se niko ne čudi kad Šimborska sedi u trpezariji pansiona “Astorija”, čita novine i čeka supu sa rezancima. Kao što se niko ne čudi kad Tadeuš Ruževič, rođen iste godine kad i Bačinjski, takođe vojnik Armije Krajove, sedi u toj istoj blagovaonici, čita frišku dnevnu štampu i čeka toplu supu. A moglo je da bude i drugačije. Predstavljajući nam hipotetičku situaciju koju možemo videti samo u mašti, pesnikinja ruši automatizam naše percepcije i otkriva nam da ne vidimo ni ono što nam je pred očima.
Trista hiljada čuda
U pravu je Zagajevski, sve je u pesmi obično, osim činjenice da je pesnik živ, a upravo to što nas u životu ne čudi, čudi nas u pesmi Šimborske. Pesnikinja nam predočava da je to pogrešno, da se u životu treba čuditi mnogo čemu, a pogotovo se valja naći u čudu zbog pojava koje nam izgledaju najobičnije, trivijalno do srži. Ništa se ne podrazumeva, ništa što postoji ne treba uzimati zdravo za gotovo, jer je moglo da bude drugačije, moglo se desiti da ga nema, postojanje je krhko i lomljivo. Čak nije neophodan rat, nasilna smrt, nisu potrebni metak ili geler da ponište naše postojanje, moglo se naprosto dogoditi da se ne rodimo, da se ništavilo ne preokrene u našu korist, o čemu Šimborska piše u nekoliko pesama, najeksplicitnije u “Odsutnosti”.
Kad bismo umeli da gledamo, videli bismo ono što je očigledno – kontingenciju svega na svetu, pa i samog svemira, za koji najumniji fizičari pre neku godinu rekoše da nije ni trebalo da postoji, da se takoreći greškom dokopao postojanja, samo još nisu utvrdili gde je ta sudbinska omaška, kako je i zašto do nje došlo. Ali, pošto su nam oči prevučene skramom navike i banalnih koncepata, pošto su nas zli volšebnici začarali, pošto smo slepi kod očiju – nismo u stanju da vidimo trista i trista hiljada čuda kojima smo okruženi. Niti smo svesni da nas jezik kojim se služimo laže u oči, govoreći nam fraze kao što su ništa posebno, ne vidim u tome ništa neobično, sasvim običan dan, običan čovek, obična žena… Ni potpisnik ovih redova to ne vidi, samo mu je jasno da ima probleme sa vidom, koje nijedan oftalmolog ne može da izleči.
Možda bi sve postalo malo jasnije, možda bismo makar zeru bolje videli kad bismo pesmu Vislave Šimborske neznatno preradili i prilagodili našem podneblju, uz minimalne intervencije. Na primer, ovako.
Odlazio bi u “Preporod” na ručak,
zeleno lišće puzavice
gledao bi sedeći za stolom
kraj zida u senovitoj bašti.
Sa bradicom u špic potkresanom,
proćelav, prosed, s naočarima,
ogrubelih i umornih crta lica,
s bradavicom na obrazu i naboranim čelom
kao da je anđeosko čelo oblepila glina –
a kad se to zbilo, ni sam nije znao,
jer ne naglo, nego polagano
raste cena tome što se nije umrlo ranije,
pa bi i on morao da je plati.
O hrskavici uha, jedva okrznutoj gelerom
sitnim kao zrno riže
– kad se glava u poslednjem trenutku nagnula –
„imao sam ludu sreću” govorio bi.
Čekajući da posluže uštipke s kajmakom,
čitao bi sveže novine
krupne naslove i male oglase,
ili bi dobovao prstima po nezastrtom stolu,
već dobro istrošenih ruku,
ispucale kože i nabreklih žila.
Ponekad bi neko s vrata viknuo:
„gdje si, Karime” ili “hej, Zaimoviću” –
i ničega čudnog ne bi bilo u tome
što je to on i što ustaje povlačeći majicu,
i što žurno kreće prema vratima
da se pozdravi sa poznanikom.
Pri tom prizoru razgovor se ne bi prekidao
na pola pokreta, niti bi zastajao na pola daha,
jer je to običan događaj – a šteta, šteta –
što bio bio tretiran kao nešto obično.