U razgovorima sa Predragom Matvejevićem Miroslav Krleža je, između ostalog, govorio i kako živimo u vremenu u kojem je “inflacija riječi uzela neviđeno maha povlačeći za sobom na pojmovnoj Burzi stalnu devalvaciju značenja”.
Razrađujući tu tezu, Krleža je dodatno pojasnio: “Otkad postoji čovjek, njime vladaju riječi. To se zbiva i pred našim očima: neke riječi zavladale su ljudstvom danas naročito glasno i nametljivo i, zarobivši ga, upravljaju njegovom suvremenošću, kojom luta potpuno zbunjen. Ove današnje riječi zavladale su čovjekom sudbonosno, možda čak i kobnije od toga pojma, određujući mu put u daleku i nedoglednu budućnost tako nametljivo da se čovjek njima slijepo pokorio kao diktatu više sile. Nisu to neke naročito sretno odabrane ni dostojanstvene riječi, nego zapravo neka vrsta hijeroglifa što se izgovaraju kao tajanstvene svetinje kojima se odgonetava sveukupnost ljudskog života od danas pa za uvijek”.
Ni dana bez katehona
Kao primere tih magičnih, hijeroglifskih reči koje bi trebalo da objasne sve na svetu, čiju vladavinu vidi kao jasan znak tromosti duha, Krleža navodi semantiku, kibernetiku i strukturu. Vo vremja ono narečene reči bile su vladarice umova, vreme prolazi, mode se menjaju, kako odevne tako i intelektualne i leksičke, pa danas neka druga slovesa prožimaju ljudsku svest u beskonačnom plesu verbalizma. Pored mnogobrojnih pojmova poteklih iz loše shvaćene teorije, bez kojih se ne može zamisliti tekst bilo koga ko drži do svoje relevantnosti i javnog značaja, u opticaj je ušla i jedna reč koju ne koriste samo akademci i intelektualci, već i moćni, prebogati, oni čija volja, novac i akcije oblikuju naš svet.
U pitanju je reč starogrčkog porekla – katehon. Milijarder Peter Thiel se šetka po svetu i drži predavanja o Antihristu i katehonu. O istom pojmu zbore i silni američki desničari i verski fundamentalisti. Nije ta reč popularna samo u zapadnoj hemisfera, i istočna strana ima poklonike katehona. Milijarder Konstantin Malofejev, Putinov oligarh, takođe svako malo besedi o dotičnom pojmu, čak je osnovao i think tank pod imenom Katehon, imaju svoj portal, redovno objavljuju tekstove o geopolitičkim i sličnim temama, sa Aleksandrom Duginom kao glavnom zvezdom. I u našim krajevima je katehon dobio silne poklonike, načitani putinofili ga svaki čas pominju, što bi rekla drevna izreka – ni dana bez katehona.
Pa dobro, šta je, da prostiš, taj katehon? I čemu tolika buka oko jedne reči? Katehon je pojam koji potiče iz Novog zaveta, iz Druge poslanice Solunjanima apostola Pavla. Radi se o participu, odnosno glagolskom prilogu sadašnjem, nastalom od glagola to katehon, što znači zadržavati. Pavle reč koristi dva puta, jednom us rednjem, drugi put u muškom rodu, i to su jedina mesta na kojima se katehon pojavljuje u Svetom pismu. Dakle, reč bi se kogla prevesti kao ono što zadržava, onaj koji zadržava, odnosno – zadržavajuće i zadržavajući.
Kako odložiti kraj sveta
O čemu Pavle govori? O eshatologiji, apokalipsi, drugom Hristovom dolasku, parusiji, kojem će prethoditi dolazak Antihrista. Veli apostol ovako: “A vas, braćo, molimo u pogledu dolaska Gospoda našega Isusa Hrista i našeg skupljanja oko njega, ne dajte se brzo pokolebati u razboritosti niti uplašiti, ni duhom, ni rečju, ni tobože našom poslanicom − kao da je dan Gospodnji već tu. Da vas niko ne prevari ni na koji način; jer nema dana Gospodnjeg dok prvo ne nastupi otpadništvo i ne pojavi se čovek greha, sin pogibli, koji se protivi i diže na sve što se naziva Bogom ili svetinjom, tako da će sesti u hram Božiji i samoga sebe predstavljati − da je on Bog. Zar se ne sećate da sam vam ovo kazivao još kad sam bio kod vas? I sad znate šta to zadržava (to katehon) da se on pojavi tek u svoje vreme. Tajna bezakonja, naime, već radi; samo da se ukloni onaj koji sad zadržava (o katehon), pa će se tada pojaviti bezakonik, koga će Gospod Isus ubiti dahom svojih usta i uništiti pojavom svoga dolaska”.
U redu, Pavle drži klasičnu hrišćansku, misionarsku propoved o poslednjim vremenima i predstojećem definitivnom Hristovom dolasku i uspostavljanju Carstva Božijeg, tome prethodi vladavina Antihrista, a katehon je nešto ili neko ko tu privremenu vladavinu odlaže. Kakve to ima veze sa savremenim bogatunima, moćnicima ovog sveta, desničarima sa raznih meridijana, geopolitikom i sličnim pojmovljem iz sasvim drugog registra? Eh, kakve. Peter Thiel propoveda o dolasku Antihrista, a za njega je Antihrist jedinstvena svetska država, globalna kontrola nad celim svetom, a poglavito regulisanje njegovih poslova sa veštačkom inteligencijom i drugim tehnološkim inovacijama.
Po skarabudževini od Thielove doktrine, Antihrist će koristiti stalnu pretnju Armagedonom (u obliku nuklearnog rata, klimatske katastrofe ili osamostaljene veštačke inteligencije) da bi uplašio čovečanstvo i naterao ga da ustupi kontrolu globalnoj vladi. Po njegovom, hm, mišljenju – otelotvorenje Antihrista bi mogla da bude i Greta Tunberg. A ko igra ulogu katehona nije baš ni njemu najjasnije (ako mu je bilo šta jasno), ali tipuje na Sjedinjene Američke Države. U SAD-u mnogi američki hrišćanski desničari takođe vide katehon koji zadržava i odlaže dolazak Antihrista, te štiti tradicionalne vrednosti od globalnog kolapsa, bezakonja i totalitarnog svetskog poretka. A neki američki konzervativni autori katehon vide i u Donaldu Trampu.
Preko Šmita do Pavla
Kod ruskih geopolitičkih apokaliptičara shema je ista, samo su uloge drugačije. Milijarder Malofejev vidi “zapadnu imperiju novca” kao Antihrista, a katehon koji štiti svet od apokalipse je, normalno, Rusija. Za Dugina je zapadnjački liberalizam apsolutno zlo, neka vrsta Antihrista, a ruska država i ruska civilizacija su katehon, kosmički i istorijski štit koji zaustavlja širenje globalnog zla. To je i zvaničan stav Ruske pravoslavne crkve. Svetski ruski narodni sabor, organizacija formirana 1993. godine pod okriljem Ruske pravoslavne crkve, koja deluje sa blagoslovom ruskog patrijarha koji je ujedno i njen poglavar, na početku agresije na Ukrajinu donela je dokument u kojem jasno stoji kako Rusija i njen narod ovim “Svetim ratom” zapravo “ispunjavaju misiju ‘Onoga koji zadržava’”. Onaj koji zadržava – to je, naravno, katehon (ruski: удерживающий). A ima i personalizovanijih verzija, što reče Dugin: “Putin je naš katehon”.
Za ovdašnje putinofile Antihrist je “kolektivni Zapad”, uz propratna univerzalna ljudska prava i sve što je univerzalno, a katehon koji sprečava da svet propadne je, očekivano, Rusija. Možda bi se očekivao da ovdašnji profesionalni rodoljubi za katehon proglase Srbiju, ali valjda je i njima jasno da bi to bilo komično. Ako neka ultimativna sila zla u vidu Antihrista preti čitavom svetu, onda i štit od te grandiozne opasnosti mora da bude džinovskih gabarita. Zato sa obe strane nekadašnje gvozdene zavese katehon vide isključivo u imperiji, svejedno da li je ona američka ili ruska.
Uglavnom, matrica je svuda ista: svetu preti apokalipsa, propast, kraj istorije, sa dolaskom Antihrista, a katehon je onaj koji zadržava silu zla da trijumfuje, te produžuje postojanje čovečanstva za još neko vreme. Otkud to da ovakvi sumnjivi tipovi, totalitarci kojima je uglavnom stalo do moći, novca, kontrole, nasilja, do sasvim ovozemaljskih pojava, koji očigledno svi zajedno služe đavolu, knezu ovog sveta – listom čitaju apostola Pavla, i to svi istu poslanicu, i još se svi hvataju za iste dve rečenice i za reč koja se samo u tim rečenicama koristi?
Pa zapravo ne čitaju apostola Pavla, nisu direktno od njega preuzeli ideju katehona, već su do nje došli posredstvom Karla Šmita, najvećeg nacističkog pravnika i teoretičara prava. Andrej Nikolaidis je to lepo sažeo u tekstu “Apokalipsa vs. Katehon: Benjamin, Schmitt, Taubes”: “Za Schmitta je ta sila sama suština istorije. On na jednom mjestu piše: ‘Vjerujem u Katehon, za mene kao kršćanina, to je jedina mogućnost da se shvati povijest i spozna njezin smisao’. U ‘Političkoj teologiji’, super-uticajnoj knjizi iz 1922. Schmitt piše kako su ‘svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi’. Schmitta, dakle, zanima kako teološki pojam Katehon prevesti u pravo i Ustav države koja će biti sila koja zaustavlja zlo. To će ga odvesti u nacizam”.
Rimsko carstvo kao katehon
Da razbrbljani katehoničari nisu čitali Pavla (mada je pitanje da li su čitali i Šmita) vidi se iz onog što govore. Tako, na primer, Thiel na jednom predavanju veli: “Prema Bibliji, Rimsko carstvo je služilo kao katehon, ili mesto koje će obuzdati figuru Antihrista, obezbeđivala je zakon i red, što je zauzvrat sprečilo ili odložilo dolazak apokalipse”. Prema Bibliji? Je l’? A gde to piše u Bibliji? Na jedinom mestu gde se pominje katehon, u Pavlovoj poslanici, nema ni reči o tome. Apostol samo kaže da nešto zadržava dolazak sina pogibli, ali ne precizira šta, to mesto je vrlo maglovito.
Ne tvrdi Pavle da je katehon Rimsko carstvo, nego Karl Šmit tako tumači aspotolove reči. U tom tumačenju se nadovezuje na mnoge crkvene oce, Tertulijana, Jovana Zlatoustog, Avgustina. Šmitovi motivi su jasni: ako je onakvo nasilničko, zločinačko Rimsko carstvo koje progoni hrišćane moglo da bude katehon, da sprečava propast sveta, zašto istu ulogu ne bi mogao da igra i Treći Rajh? U svojim dnevnicima Šmit 1947. godine piše: “Moramo biti u stanju da imenujemo katehone za svaku epohu u poslednjih 1948 godina”, te kako to “mesto nikada nije bilo prazno, inače više ne bismo bili prisutni”. I hrišćanski oci su imali svoje prilično sumnjive motive za katehonizaciju Rimskog carstva, na to ćemo se vratiti kasnije.
Mnoge su se rasprave vodile oko Šmitovih teorija, traje to i danas, a meni se čini da nije loše vratiti se na izvorni Pavlov tekst i na elementarne postavke hrišćanstva. Iz ovih silnih priča o katehonu, jučerašnjih i današnjih, izbija strah od okončanja sveta i kraja istorije, od dolaska Antihrista. Takvo ultimativno zlo mora se sprečiti po svaku cenu, pa je zato svaki katehon dobar, daj šta daš, podrži bilo koju zemaljsku silu dovoljno snažnu da spreči klizanje poretka u haos, anarhiju, bezvlašće i rasap.
Poslanica partijskoj ćeliji
Pavle i ostali prvi hrišćani ne misle tako, oni se ne boje Antihrista niti kraja sveta, naprotiv – oni priželjkuju apokalipsu, jer ona znači drugi Hristov dolazak, uspostavljanje Carstva Božijeg svuda i u svemu, vaskrsenje mrtvih i preobražaj živih, večni život s Bogom u nezamislivoj radosti i blaženstvu. Apostol Pavle najavljuje dolazak sina pogibli, ali odmah zatim kaže da je to onaj “koga će Gospod Isus ubiti dahom svojih usta i uništiti pojavom svoga dolaska”. Toliko o Antihristu, puf, jedan Božji dah i nema ga više.
Meni se čini da se u tumačenjima Pavlovih poslanica stalno prenebregava jedna bitna činjenica. Njegove tekstove mahom čitaju kao da su to teološki traktati, filozofske rasprave, kao da su pisani sa namerom da uđu u kanon i postanu deo Novog zaveta. Pavle je bio misionar, propovednik radosne vesti, osnivač i organizator crkvenih zajednica. Apostol poslanice šalje konkretnim crkvenim zajednicama da bi rešavao aktuelne probleme, da bi učvršćivao u veri novokrštene, da bi im rasvetlio nedoumice i da bi održavao red među braćom i sestrama u Hristu. Ne treba Pavla posmatrati kao teologa u kuli od slonovače, on je bio čovek od akcije, sličniji nekom generalnom sekretaru partije nego potonjim učenim bogoslovima. Pa su mu zato i poslanice dobrim delom nalik pismima koje su generalni sekretari pisali partijskim ćelijama.
I u Drugoj poslanici Solunjanima Pavle rešava nastale probleme. Neki među solunskim hrišćanima su poverovali da je dan Gospodnji već nastupio, da je Hrist već ponovo došao, te da se konačno odvija kraj istorije i vremena. Pri kraju poslanice Pavle kaže kako je čuo da mnogi među Solunjanima “žive neuredno, ne rade ništa, nego se bave nepotrebnim poslovima”, i savetuje ostale kako da to reše. Reklo bi se da su ti problematični hrišćani upravo oni koji misle da je dan Gospodnji nastupio. Jer, ako je Hrist već došao i započeo ustanovljavanje Carstva Božijeg na zemlji – čemu onda baviti se svakodnevnim sitnica, ići na posao, zarađivati za hleb, raditi bilo šta?
Božja sila
Pavle mora da nekako disciplinuje solunsku zajednicu, pa raspreda priču da ne samo kako Hrist neće doći ovih dana, nego će njegovom dolasku prethoditi velika apostazija i dolazak sina pogibli koji će zasesti u hram Božji i samog sebe proglasiti za Boga. Međutim, ni to se neće desiti tako brzo, jer postoji katehon, nešto ili neko što zadržava dolazak Antihrista. Neće ni Antihrist skorije, a kamoli Hrist, tako da, braćo, nema opuštanja, nego ima da se zarađuje za život, da se zajednica drži na okupu, strogo i disciplinovano, da se čuva doktrina i da se i dalje širi hrišćanska reč. Ali, ne brinite ništa, jer “vas je Bog od početka izabrao za spasenje posvećenjem Duha i istinitom verom, na koje vas je pozvao našim evanđeljem − da steknete slavu Gospoda našega Isusa Hrista”.
A šta je to što zadržava dolazak Antihrista, a samim tim i Hrista, šta je taj famozni katehon? Nije ni bitno. Da je Pavlu to bilo važno, ne bi govorio u šiframa, nego bi napisao na šta misli. Možda čak ni apostol ne zna šta bi to konkretno bilo, već se dosetio katehona kao sredstva za umirenje uzburkane zajednice, naprosto ga je izmislio. Ali, ako ćemo da razmišljamo logički, postoji samo jedno rešenje. Budući da se sve dešava po Božjem planu, logično je da katehon bude Božansko Proviđenje, ne znam šta bi drugo moglo da spreči Antihristov dolazak. Današnje katehondžije misle logično, ali preskromno: da bi se zaustavilo veliko zlo potrebna je isto tako velika sila, pa zato katehon može biti samo neka velika imperija, SAD, Rusija, ili onomad Rimsko carstvo.
U takvom rasuđivanju postoji logička greška, nastala usled brkanja pojmova iz različitih registara. Ni najveća imperija nije velika sila, đavo je kudikamo moćniji od bilo kog carstva, to se čak ne može ni porediti. Nema te imperije koja može da spreči đavola da deluje. Jedina sila koja može da stane đavolovim planovima na put je – Božja sila. Druge nema. A pošto se zlo događa ne po Božjoj volji, već po Božjem dopuštenju, što je klasična teološka formulacija – ni Antihrist ne može da dođe na zemlju i da zasedne u Božji hram dok mu Bog to ne dozvoli.
Nećete okusiti smrt
Zašto su onda Tertulijan, Jovan Zlatousti, Ipolit Rimski, blaženi Avgustin i drugi crkveni oci tvrdili da je katehon – Rimsko carstvo? Argument ranih otaca, recimo Tertulijanov, bio je da Rimsko carstvo, uprkos tome što je hrišćanima nenaklonjeno, ipak predstavlja stabilan poredak koji omogućava crkvi da širi jevanđelje i spasava ljudske duše. Kasnije su dominirali neki drugi argumenti, ali je malo problem bio što se Hristov drugi dolazak malo otegao. Naime, istorija je trebalo da se okonča već u prvom veku posle Hrista, a pošto se to nije dogodilo, onda je bilo neophodno smišljati razna opravdanja i obrazloženja.
A skoro vaspostavljanje Carstva Božjeg nisu najavljivali samo apostoli, već i sam Hrist, dakle Bog. U Jevanđelju po Luki Hrist o tome učenicima nedvosmisleno govori: “I biće znakova na suncu, mesecu i zvezdama, a na zemlji strah će obuzeti narode, tako da neće imati kud od huke i morskih valova, ljudi će izdisati od straha i očekivanja onoga što ide na svet; jer će nebeske sile biti uzdrmane. I tada će ugledati Sina čovečijeg kako dolazi na oblaku s velikom silom i slavom. A kad se ovo počne zbivati, ispravite se i podignite svoje glave, jer se približava vaše izbavljenje. I kaza im jednu priču: pogledajte smokvu i sva drveta; čim primetite da pupe − sami znate da je leto već blizu. Tako i vi kad vidite da se ovo zbiva, znajte da je carstvo Božije blizu. Zaista vam kažem da ovaj naraštaj neće proći dok se sve ovo ne zbude. Nebo i zemlja proći će, ali moje reči neće proći”.
Luka citira još direktnije Hristove reči: “A vama uistinu kažem: ima nekih među ovima što stoje ovde, koji neće okusiti smrti dok ne vide carstvo Božje”. Jevanđelista Matej navodi gotovo iste Isusove reči: “Zaista vam kažem da među onima što stoje ovde ima nekih koji neće okusiti smrti dok ne vide Sina čovečijeg gde dolazi u svom carstvu”. Baš kao i jevanđelista Marko: “I reče im: zaista, kažem vam: među ovima što stoje ovde ima nekih koji neće okusiti smrti dok ne vide carstvo Božije da je došlo u sili”.
Vraćam se odmah
Dakle, Hrist jasno i glasno govori da će njegovi učenici i njihov naraštaj dočekati dolazak Sina čovečijeg u sili i slavi, da će se kraj istorije dogoditi za njihovih života, da mnogi od onih koji slušaju njegovu propoved neće okusiti smrt dok ne vide Carstvo Božje. Kolokvijalno rečeno, Hrist je učenicima poručio: Vraćam se odmah. I apostoli su u to doslovno verovali, da će živi dočekati sveopšte vaskrsenje. O tome govori Pavle u Prvoj poslanici Solunjanima, najstarijem novozavetnom tekstu, napisanom desetak godina pre jevanđelja: “Jer ovo vam kazujemo rečju Gospodnjom − da mi koji živimo i ostajemo do dolaska Gospodnjeg nećemo preteći one koji su usnuli. Jer će sam Gospod na zapovest, na glas arhanđela i na trubu Božiju sići sa neba, te će mrtvi u Hristu vaskrsnuti prvo. Zatim ćemo mi živi, mi koji preostajemo, biti zajedno sa njima odneti na oblacima u vazduh − u susret Gospodu; i tako ćemo svagda biti sa Gospodom”.
U Prvoj poslanici Korinćanima Pavle dodatno precizira šta će se dogoditi i sa živima i sa mrtvima kad Hrist dođe, živi neće samo biti odneti na nebo, nego će postojati u drugačijem telu: “Evo kazujem vam tajnu: nećemo svi pomreti, ali ćemo se svi izmeniti, u momentu, u tren oka, kad zatrubi poslednja truba. Truba će, naime, zatrubiti, i mrtvi će biti vaskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se izmeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost, i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost”.
Kao što znamo, to se nije dogodilo. Hrist je pogrešio. Pogrešili su i njegovi apostoli. A ako je Hrist pogrešio, onda on nije bio Bog, Božji Sin, drugo lice Svete Trojice. Bog ne greši. Čovek greši. Dakle, Hrist je bio samo čovek. Možda najveći, najsavršeniji, najčudesniji čovek koji je ikada hodao zemljom, ali ipak samo čovek. Baš nezgodno. Ode cela džinovska, velelepna, veličanstvena palata ortodoksne hrišćanske teologije u zdruzgaj i smlav, ne ostade od nje ni kamen na kamenu. Izgleda da su razne alternativne hrišćanske grupe, recimo gnostici, ipak bile u pravu. I oni su bilo deo rane crkve, baš kao i silni drugi teološki pravci, prvobitno hrišćanstvo je bilo pluralno, iz prostog razloga što nije bilo instance koja bi forsirala uniformnost doktrine i kažnjavala one koje najbrojniji ili bar teolozi sa carskom podrškom proglase za jeretike. Nema ideološkog jedinstva bez oružane sile koja će ga podupreti.
Ne brinite se za život
Crkveni oci su nekako zabašurili ovaj skandal i sablazan, stvari su potom tekle svojim tokom, apokaliptička svest ionako ne može da traje predugo. Carstvo Božje nije uspostavljeno u brzom roku, iako je ceo Novi zavet usmeren upravo na skori Hristov dolazak, na kraj istorije i vremena koji će uslediti ubrzo, to je osnovni ton radosne vesti: evo ga, samo što nije, stiže svakog časa, još samo malo, za koji minut, za koji tren. Kad već nije došlo do parusije, uprkos najavi, onda je započet najluđi projekat u istoriji čovečanstva: izgradnja hrišćanskog poretka.
Zaista nema sumanutije ideje, jer je hrišćanstvo toliko radikalno da je na njemu naprosto nemoguće graditi bilo kakav ovozemaljski poredak, ono je vascelo od onoga sveta, u svetu ali ne od sveta, ono je prodor nebeske svetlosti u ovozemaljsku tamu, kraj sveta koji se odvija u svakoj sekundi. Kako da gradiš državu, društvo, institucije, crkvu, šta god, na potpunoj nebrizi za stvari zemaljske?
“Ne brinite se za život − šta ćete jesti, niti za telo − u šta ćete se obući; jer je život pretežniji od jela i telo od odela. Pogledajte gavrane kako ne seju niti žanju, nemaju ostave ni žitnice, i Bog ih hrani. Koliko više vi vredite od ptica? (…) I ne tražite šta ćete jesti i šta ćete piti, i ne uznemiravajte se brigama; jer sve to traže mnogobošci ovoga sveta; a vaš Otac zna da vam je ovo potrebno. Nego tražite njegovo carstvo, i ovo će vam se dodati”. Ne, zaista se na ovom programu ne stvaraju ovozemaljski poreci, čak ni najslobodniji.
Prolazi obličje ovoga sveta
Kako da praviš poredak, rukovodeći se zapovešću: “Prodajte svoje imanje i dajte ga kao milostinju”? Ko će istinski slediti onog koji je bogatom mladiću rekao: “Prodaj sve što imaš i razdaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebesima, i hajde, pođi za mnom”? Na kraju, za pravljenje bilo kakve organizacije, grupe, grada, države, ustanove, verske zajednice neophodni su ljudi, kontinuitet generacija, brak, rađanje dece. Na sledećim rečima se ne gradi: “Jer ima uškopljenika koji su se iz utrobe materine tako rodili, i ima uškopljenika koje su ljudi uškopili, i ima uškopljenika koji su sami sebe uškopili radi carstva nebeskoga. Ko može da shvati neka shvati”.
Ništa to nije smetalo graditeljima sveta, zapeli su da stvore hrišćanski poredak i baš ih je krenulo, pregaocu Bog daje mahove (ili đavo, đavo će ga znati), pa su tako stvorili oksimoron pod nazivom hrišćanska civilizacija. U tom univerzumu i danas živimo, iako je religiji odzvonilo, džaba, i dalje smo kulturološki hrišćani, sve naše predstave, ideje, emocije, doživljaji, odnosi, simbolički sistem – sve to nosi trajni hrišćanski pečat. Mada je potpuno suludo da postoji bilo kakav poredak utemeljen na hrišćanstvu, bilo šta postojano, stameno, vekotrajno.
Naše postojanje je u suštoj kontradikciji sa hrišćanstvom koje se zasniva na apokaliptičkom osećanju vremena, kako reče Pavle u Prvoj poslanici Korinćanima: “Nego ovo vam, braćo, poručujem: vreme je kratko; ubuduće i oni koji imaju žene da budu kao da ih nemaju, i koji plaču − kao da ne plaču, i koji se raduju – kao da se ne raduju, i koji kupuju − kao da ništa nemaju, i koji uživaju ovaj svet – kao da ga ne uživaju; jer prolazi obličje ovoga sveta. A ja hoću da ste bezbrižni”.
Besmisao istorije
Ako prolazi obličje ovoga sveta, onda nema izgradnje nikakvog poretka, jer se na tako nepostojanom temelju ništa čvrsto ne može održati, a i ne treba da se održi, jer se približi Carstvo nebesko. Elem, posledica nemoguće gradnje na temelju od vazduha, ciglama od oblaka, malterom od izmaglice i ćeramidom od dima – jeste čisti apsurd našeg postojanja. I to nije nikakav izuzetak u istoriji, takođe je nemoguće od Budinog učenja napraviti religiju, pa je i to uspelo udarničkim pregaocima.
I onda Šmit, a i brojni hrišćanski mislioci traže nekakav smisao istorije, ubiše se da ga otkriju. A iz aviona se vidi da istorija nema nikakvog smisla, da ga ne može ni imati, jedino smisleno što se sa istorijom može učiniti jeste njeno okončanje, kraj istorije. Tragači za smislom istorije su živi dokaz njenog besmisla.
Na kraju tog sumanutog procesa, posle svih katastrofa, užasa, strahota, rasula, rušenja, uništenja, ruiniranja i ostalih kijameta – stigli smo do totalne parodije u kojoj bogati i moćni, umni i razumni i dalje brinu za nakaradni poredak, strepe da mu se što ne dogodi, slute doba haosa i rasapa (a strašno se već dogodilo, ima tome ihahaj), drhte nad sunovraćanjem odavno sunovraćenog sveta, i traže ovozemaljsku silu koja će da zadrži dolazak Antihrista (a posledično – i Hrista koji kasni skoro dvadeset stoleća). A usput svi skupa služe knezu ovog sveta, jer ne znaju šta čine. Da sam na mestu katehona, sve što bih imao da im kažem stalo bi u jednu najobičniju kolokvijalnu frazu: Ne bih vas više zadržavao.