Hartwig: Feministička oda

Obavezna lektira

Julia Hartwig-Międzyrzecka je poljska pjesnikinja, autorica književnosti za djecu, prevoditeljica sa engleskog i francuskog autora kao što su Guillaume Apollinaire, Blaise Cendrars, Max Jacob, Henri Michaux, i Pierre Reverdy.

Dobitnica brojnih nagrada, prevođena na različite jezike, ova je autorica i jedno od važnih imena poljske književnosti, Czesław Miłosz nazvao ju je “velikom damom poljske poezije”. Odrasla je u poljskom Lublinu, živjela u Parizu, Varšavi i Sjedinjenim Državama gdje je i umrla 2017., u 95. godini života.

Feministička oda nastala je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, a Julia Hertwig je u jednom intervjuu kazala kako će ova pjesma i njen odnos prema muci savremene žene mnoge iznenaditi jer nikada nije pisala tako direktno o patnjama žena. ”Za  feminizam Julije Hertwig do sada niko nije čuo”, kazala je.

Mislila sam: traže pravo bahantkinja,
muza, pretencioznih oratorica i diskutantkinja.
Ali preda mnom su se rastvorili krovovi kuća
i spazih izmučena lica pognuta nad loncima koji ključaju i dime se,
a ruke im se istegle od svakodnevnog nošenja,
oči otupjele od umora,
glave ispražnjene od misli
ili ispunjene glupim sitnicama.
Ugledala sam mlade majke što ljuljuškaju uplakana čeda
u sumorna praskozorja,
spazila sam svoje sestre u tišini i očaju.
Ne one koje lijepe i nježne poput cvjetova
vuku za sobom konce obožavanja,
niti one koje su, obdarene dramom sreće, stjecajem Okolnosti i Talentom,
čudom osvojile ključeve za mjesta na kojima je ženama pristup zabranjen.

Mislim na one što se jedva potpisati znadu,
ili na one koje se bez riječi pritužbe odriču svojih sposobnosti
ili na one što krijući prezir prema malodušnosti izabranika svojih
pomažu da im se podižu oltari.
Mislim na te koje, šibane i udarane,
žive u vječitom strahu, s djecom što ih vuku za suknje.
Na rospije raščupane kose
što trude se osigurati sebi bolje mjesto vriskom,
psovkama ili histeričnim plačem.

Na izabranice čiji život protječe
između frizeraja i tezgi nakrcanih blistavim drangulijama,
na surove majke koje vode svoju djecu u crkvu
i na smrknute radnice koje se vraćaju iz tvornica u Lionu i Lođu.
Mislim na žene koje kopaju krumpire na poljima,
ogrezle u blatu i balegi, hraneći stoku,
noseći vodu u vedrima
i skupljajući pamuk bolnim dlanovima,
jer sve to i dalje traje kao i prije stotine godina.
I na one mlade, prekaljene i energične,
koje pišu uzorne rasprave izazivajuć divljenje svojih ljubavnika
i čitatelja, no čak i ako dostignu izvjesnu slavu –
dobivaju samo onoliko koliko pripada njihovom spolu.

Mislim na mlade prostitutke i…
na luđakinje po ulicama,
na djevojčice koje su silovali njihovi poočimi
ili manijaci što skrivaju pogled,
na tajnice na koje svaki šef polaže pravo
i na sve lošije od muškaraca nagrađivane žene svijeta
u tvornicama, uredima i na sveučilištima.

I mislim i na one koje, kad dostignu mjesto ili položaj,
postaju napast za svoje potčinjene i strašilo za kolege
oponašajući tako bezočnost svojih muževa i očeva,
jer ih razdiru sujeta i netolerancija.

Mislim o vama, sestre, o vašoj bespomoćnosti i…
o slabosti, i o nevjerojatnoj snazi.
Mislim o vašoj ljepoti i mladosti,
o nježnom pokretu vaših dlanova,
o vašoj upornosti, borbenosti i žudnji da sve imate odjednom,
o šaputanju na uho i povjeravanju mladim prijateljicama
koje vas slušaju raširenih zjenica.

O, slatke Dijane, ljubomorne Lukrecije,
ponosite Junone, i ti, zahvalna Venero u bijeloj halji,
osvetoljubava Judito i ponosna Estero,
gospođice glupe i gospođice pametne, vi koje na uzici čekate
da dođe voljeni. I ti, sveta Terezo Avilska,
i ti, sveta Katarino koja goriš na mističnoj vatri,
svete djevice sred ljiljana i ruža,
razbaštinjene udovice, usamljene čudakinje,
starice, koje ubijaju podivljali mladići,
vještice i čarobnice, Evo Lilit,
ukrotiteljke i žrtve,
muški emancipirane Čarape Nebeske,
vojakinje, bojovnice, kurirke, zatvorenice,
nositeljice patosa, smiješnosti, patnje,
obespravljene i ponekad vrlo podatne poruzi.

Lament, Lament nad cijelom polovicom čovječanstva!
I hihot vraga što se, u zmijsku kožu odjeven,
izruguje svemu tomu, premda je nogom čiste Djevice pritisnut.

Obavezna lektira

Ujević: Augustovska noć
Krleža: O elementima
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao

RegionElle: Romana Brolih
Zubčević: Muke po uredniku
Ladin: Bože sve kako si rekao