...a o psu da se i ne govori
Ujutro smo se probudili kasno i, na izričitu Harrisovu želju, pripremili sasvim jednostavan doručak, »bez ikakvih poslastica«. Zatim smo očistili i pospremili čamac (taj svakodnevni teški posao počeo mi je pružati prilično jasan odgovor na pitanje koje me je često progonilo, naime, kako ženi koja ima na brizi samo jednu kuću uspijeva da utuče vrijeme), a zatim, oko deset, krenuli na put koji je tog dana, odlučili smo, trebao biti prilično dug.
Dogovorili smo se da tog jutra veslamo, umjesto da vučemo čamac, i Harris je kao najbolje rješenje predložio da se George i ja prihvatimo vesala, a on da sjedi za kormilom. Ja se nikako nisam mogao složiti s tim mišljenjem i rekao sam da bi, ako se mene pita, Harris pokazao pravi sportski duh kad bi predložio da George i on veslaju, a da se ja malo odmorim. Činilo mi se da na izletu od početka teglim više nego što je pravo, i to me je već počelo smetati.
Uvijek mi se čini da radim više nego što bi trebalo. Pazite, nemam ja ništa protiv rada. Volim rad. Rad me naprosto fascinira. Mogu sjediti i satima gledati kako ljudi rade. Sretan sam kad je uz mene, pa sama pomisao da ću ga završiti uvijek me ražalosti.
Meni nikad nije dosta posla, i nagomilavanje poslova kod mene se gotovo pretvorilo u strast. Moja radna soba tako je krcata neobavljenim poslovima da se za neki novi posao ne bi više našlo mjesta. Morat ću smisliti neki način da je proširim.
Prema poslu se odnosim vrlo pažljivo. Mogu vam reći da se na nekim poslovima koji leže kod mene već godine i godine ne vidi ni najmanji trag prsta. Neobično se ponosim svojim poslovima; povremeno ih skidam i brišem s njih prašinu. Nema čovjeka čiji su poslovi u tako dobro očuvanom stanju kao moji.
Ipak, premda čeznem za poslom, volim da on bude pravedno podijeljen. Ne tražim više nego što mi pripada.
Dobivam, međutim, više nego što tražim – ili mi se bar tako čini – i to me počinje zabrinjavati.
George je, međutim, rekao da zbog toga ne treba da se brinem. Samo je moja pretjerano sumnjičava narav kriva, izjavio je, što se neprestano bojim da će mi netko natovariti više posla nego što sam ga dužan obaviti. U stvari, kad je već o tome riječ, ne radim ni upola koliko bi trebalo. Ne znam, mislim da je on to rekao samo da me utješi.
Primijetio sam da je u čamcu svaki član posade redovito obuzet fiksnom idejom da sam radi sve. Harris je čvrsto uvjeren da samo on tegli, a da se George i ja izvlačimo na njegov račun. George se, s druge strane, otvoreno smije i na samu pomisao da Harris radi bilo što osim što spava i jede, i nitko ga ne može pokolebati u uvjerenju da upravo on – George osobno – obavlja sve poslove vrijedne spomena.
Nikad nije išao na izlet s takvom dvojicom lijenčina kao što smo Harris i ja, izjavio je.
Harris se na to slatko nasmijao.
– Zamisli samo, stari George priča o poslu! – rekao je, pucajući od smijeha. – Pola sata rada bilo bi dovoljno da ga dotuče. Jesi li ikad vidio Georgea da radi nešto? – dodao je, obraćajući se meni.
Potvrdio sam da nešto slično nikad nisam vidio – bar otkako smo pošli na ovaj izlet.
– Pa sad, ne znam kako bi ti mogao nešto znati o tome, ovako ili onako – odgovorio je George Harrisu – kad si pola izleta prespavao, neka me vrag nosi ako nisi. Jesi li ikad vidio Harrisa sasvim budnog, osim za vrijeme jela? – upitao je George, obraćajući se meni.
Za ljubav istine, morao sam podržati Georgea. Od Harrisa u čamcu nismo vidjeli neke naročite koristi, bar što se posla tiče, od samog početka.
– Pa sad, neka ga đavo nosi, radio sam više nego stari J., bilo kako bilo – odbrusio je Harris.
– Manje sigurno nisi mogao – dobacio je George.
– Stari J. vjerojatno smatra da je putnik – nastavio je Harris.
Tako je izgledala njihova zahvalnost za to što sam i njih i njihov prokleti stari čamac vukao čak od Kingstona, nadzirao i rukovodio svim za njihovo dobro, brinuo se za njih i robovao za njih. Ali tako je to na ovom svijetu.
Trenutni spor riješili smo tako da Harris i George veslaju sve do iza Readinga, a da ja zatim vučem čamac dalje. Vući teški čamac protiv snažne struje više ne smatram nimalo privlačnom zabavom. Bila su, i davno prošla, vremena kad sam se otimao za teške poslove; sad sam više sklon da pružim priliku mlađima.
Primjećujem da se većina starih riječnih vukova povlači na sličan način kad god se nađu u situaciji koja zahtijeva veće fizičke napore. Starog riječnog vuka možete smjesta prepoznati po tome što u takvim okolnostima uvijek leži udobno ispružen na jastucima na pramcu i hrabri veslače, pričajući im bajke o svojim veličanstvenim podvizima prošlog ljeta.
– Čini vam se da je to što radite naporno – govori, zadovoljno odbijajući dimove, dvojici oznojenih početnika koji već sat i pol bez zastoja veslaju protiv snažne struje – a Jim Biffles, Jack i ja smo ljetos, veslajući, za jedno popodne stigli od Marlowa do Goringa. Niti jednom nismo zastali da predahnemo. Sjećaš li se, Jack?
Jack, koji je od svih kaputa i pokrivača u čamcu napravio sebi na pramcu ležaj i tu već dva sata čvrsto spavao, na trenutak se, tako prozvan, budi i prisjeća još nekih pojedinosti tog velikog pothvata, kako su se cijelim putem morali boriti s neobično snažnom strujom i oštrim čeonim vjetrom.
– Prešli smo, mislim, bar trideset četiri milje – nastavlja prvi govornik, uzimajući još jedan jastuk da stavi pod glavu.
– Nismo, Tom, nemoj pretjerivati – mrmlja Jack prijekorno. -Najviše trideset tri.
Nakon toga Tom i Jack, iscrpljeni tim napornim razgovorom, ponovo tonu u san, a naivni mladići, ponosni što im je dopušteno da plove s dvojicom tako slavnih veslača kao što su Jack i Tom, zapinju jače nego ikad.
Kad sam bio mlad, volio sam slušati te priče starijih, naprosto sam ih gutao, primao srcu svaku riječ i tražio još, ali današnja mlada generacija nije, čini se, lakovjerna kao što je bila naša, u stara vremena. Nas trojica – George, Harris i ja – poveli smo ljetos sa sobom jednog »novajliju« i počeli ga, po običaju, obasipati pričama o našim velikim podvizima na rijeci.
Ispričali smo mu sve uobičajene bajke, laži koje su s vremenom stekle neprolaznu slavu i vjerno služile starim veslačima već godinama, i dodali sedam novih, originalnih, koje smo smislili za vlastite potrebe, među kojima i jednu zaista sasvim vjerojatnu priču, dijelom zasnovanu na jednom istinitom događaju koji se, s izvjesnim modifikacijama, zaista odigrao prije nekoliko godina, a čiji su junaci bili neki naši prijatelji, priču u koju bi povjeravalo i dijete a da mu to ne naškodi.
Taj je mladi čovjek, međutim, izvrgao ruglu sve te naše priče, tražio od nas da ponovimo te pothvate na licu mjesta i htio da se kladi na deset prema jedan da nam to neće uspjeti. Tog jutra nekako smo se upustili u razgovor o svojim veslačkim iskustvima i sjećanja na prve pokušaje da savladamo veliku umjetnost veslanja. Moja najranija veslačka uspomena vezana je za slučaj kad smo nas petorica dali po tri penija i iznajmili neki neobično konstruiran čamac da se provozamo po jezeru u Regent's Parku, a poslije se sušili u kućici čuvara parka.
Nakon toga u meni se pojavila strast za vodom, pa sam često odlazio da se vozim na splavi po jezercima u blizini ciglana u predgrađu, što je aktivnost koja pruža više zabave i uzbuđenja nego što se može i pretpostaviti, naročito kad se nalazite usred jezerca a vlasnik materijala od kojeg je splav načinjena iznenada iskrsne na obali s debelom batinom u ruci.
Prvo što osjetite kad ugledate tog gospodina jest da vam nekako nije stalo ni do njegovog društva ni do razgovora s njim, i da bi bilo najbolje nekako izbjeći upoznavanje ako je to moguće izvesti a da čovjek ne ispadne nepristojan. Vaš cilj, prema tome, postaje iskrcati se na obali jezerca nasuprot mjestu na kome se on nalazi, pa bez zadržavanja i mirno otići kući, pretvarajući se da ga niste primijetili. On, međutim, čezne za tim da vas stigne i porazgovara s vama, čini se da poznaje vašeg oca a isto tako i vas, ali to vas nimalo ne privlači njemu. Govori da će vas naučiti kako se uzimaju njegove daske i pravi od njih splav, ali pošto vi to i tako već sasvim dobro znate, njegova ponuda, iako očigledno dobronamjerna, čini vam se suvišnom. Prihvatiti, po vašem mišljenju, značilo bi samo nepotrebno gnjaviti čovjeka.
Njegova želja da se nađe s vama nadoknađuje, međutim, svu suzdržljivost s vaše strane, a žustrinu s kojom kaska lijevo-desno oko jezerca da se nađe na mjestu iskrcavanja i pozdravi vas ne možete shvatiti drukčije nego kao kompliment.
Ako je to slučajno čovjek krupnijeg stasa koji brzo izgubi dah, možete lako izbjeći susret s njim, ali ako je od onih mlađih i dugonogih, sastanak je neizbježan. Razgovor obično ispadne sasvim kratak, pri čemu riječ uglavnom vodi on dok se vaše primjedbe obično svode na jednosložene uzvike. Zato nastojite iskoristiti prvu priliku da pobjegnete.
Splavarenjem sam se bavio oko tri mjeseca, a kad sam usavršio tu vještinu koliko sam smatrao da je potrebno, odlučio sam da se posvetim pravom veslanju i učlanio se u jedan od veslačkih klubova na Leaju.
Vozeći se čamcem po rijeci Lea, naročito subotom po podne, čovjek brzo savlada sve potrebne vještine, a posebice kako izbjeći sukobe sa kojekakvim siledžijama i sudare sa šlepovima. Tu čovjek također ima dovoljno prilike naučiti kako da najbrže i najelegantnije legne na dno čamca i izbjegne užad za vuču koja bi ga mogla baciti u vodu.
Tu se, međutim, ne može steći pravi stil. Pravi sam stil stekao tek kad sam došao na Temzu. Danas se mom stilu veslanja svi dive. Ljudi kažu da je sasvim neobičan.
George nikad nije bio ni blizu vode sve dok nije napunio šesnaest godina. Tada je zajedno s još osmoricom gospode iste dobi otišao jedne subote u Kew s namjerom da tu unajme čamac, odvezu se do Richmonda i vrate natrag. Jedan od njih, momak s gustom, kuštravom kosom po imenu Joskins, koji se jednom ili dva puta vozio čamcem po jezeru Serpentine u Hyde Parku, pričao im je kako je to vrlo zabavno.
Kad su došli u pristanište, plima se brzo povlačila a iznad rijeke je šibao jak vjetar, ali to ih nije nimalo zabrinjavalo pa su krenuli da izaberu čamac.
Na obali u pristaništu ležao je jedan sportski osmerac, koji im je najviše zapeo za oko. Rekli su da će uzeti taj čamac, molim. Vlasnik je bio otišao nekamo i čamce je izdavao dječak koji mu je pomagao u poslu. Dječak je pokušao da ih nekako odvrati od osmerca i pokazao im dva-tri vrlo udobna izletnička čamca, ali njima se oni nisu svidjeli. Smatrali su da je osmerac čamac u kome će najbolje izgledati.
I tako je dječak spustio čamac u vodu, a oni su skinuli kapute i spremili se da zauzmu svoja mjesta. Dječak je predložio da George, koji je i u to vrijeme bio najteži u svakom društvu, sjedne na mjesto broj četiri. George je rekao da će vrlo rado biti broj četiri i sjeo ravno na mjesto veslača na pramcu, leđima okrenut krmi. Nekako su ga namjestili kako treba, a onda su ušli u čamac i ostali.
Za kormilara su odredili jednog neobično nervoznog mladića, a Joskins mu je objasnio kako se pokreće kormilo. Sam Joskins sjeo je na prvo mjesto. Rekao je ostalima da je stvar sasvim jednostavna – neka samo rade ono što radi on.
Rekli su da su spremni i dječak iz pristaništa uzeo je čakiju i odgurnuo čamac.
Ono što je uslijedilo George nikad nije mogao opisati u svim pojedinostima. Iz njegovih zbrkanih sjećanja slijedilo je da je odmah nakon isplovljavanja dobio žestok udarac u leđa drškom vesla veslača broj pet, a da je u istom trenutku sjedište kao čarolijom jednostavno nestalo ispod njega, tako da se našao na podu čamca. Također je primijetio, kao sasvim neobičnu okolnost, da veslač broj dva leži na leđima na dnu čamca, s nogama u zraku, očigledno u nastupu nervnog poremećaja.
Prošli su ispod mosta kod Kewa, ploveći postrance brzinom od nekih osam milja na sat. Veslao je samo Joskins. George, koji je nekako pronašao svoje sjedište, pokušao je da mu pomogne, ali na njegovo veliko iznenađenje veslo je nestalo ispod čamca čim je dodirnulo vodu, zamalo ne povukavši i njega za sobom.
»Kormilar« je ispustio oba konopca kormila u vodu i zaplakao.
Kako im je uspjelo da se vrate, to George nikad nije znao objasniti, ali za to im je bilo potrebno dobrih četrdeset minuta. Gomila što se okupila na mostu kod Kewa pratila je priredbu s velikim zanimanjem, dovikujući im razne upute. Tri puta im je uspjelo da prođu s čamcem ispod luka mosta i tri puta ih je struja vraćala natrag, a »kormilar« je, svaki put kad bi podigao glavu i ugledao iznad sebe most, zajecao obnovljenim snagama.
Tog popodneva, pričao je George, nije baš vjerovao da će ikad zavoljeti čamce i veslanje.
Harris ima više iskustva u veslanju na moru, nego na rijeci i tvrdi da, što se fizičke rekreacije tiče, daje prednost moru. Ja nikako. Ljetos,u Eastbourneu, izvezao sam se na more jednim malim čamcem. Nekad sam se, boraveći na moru, dosta zabavljao veslanjem i vjerovao sam da će sve biti u redu, ali sam ubrzo ustanovio da sam potpuno zaboravio kako se to radi. Dok mi je jedno veslo bilo duboko u vodi, drugo se divlje klatilo u zraku. Da bih zahvatio vodu istodobno s oba vesla, morao sam ustati. Šetalište na keju bilo je puno otmjenog i elegantnog svijeta i morao sam proći pored svih tih ljudi u tako glupom položaju. Iskrcao sam se na pola puta do plaže i našao nekog starog mornara da me vrati.
Volim promatrati takvog starog morskog vuka kako vesla, naročito kad je unajmljen na sat. U njegovom veslanju ima toliko smirenosti i opuštenosti! Potpuno je lišeno one nervozne žurbe, one sulude jurnjave koja iz dana u dan postaje sve više pravo prokletstvo devetnaestog stoljeća. Njemu nije ni nakraj pameti da prestiže druge čamce. Ako ga neki čamac stigne i ostavi daleko iza sebe, njemu to nimalo ne smeta; u stvari, stižu ga i prestižu svi, bolje rečeno svi koji plove istim smjerom. Nekim ljudima to bi smetalo i ljutilo ih, ali duševni mir i dostojanstvo s kojima najmljeni veslač podnosi takva iskušenja predstavljaju pravu lekciju protiv nezdravih ambicija i oholosti.
1889.