Selimović: Mučnina i tri velike strasti

Obavezna lektira

A onda je ustao bjelobradi hafiz Abdulah Dedalija, Šehagin najbolji prijatelj, koga sam uvijek susretao s poštovanjem, zbog blagog osmijeha i lijepe riječi za svakoga. Zar će i on svoj glas pridružiti ovom bjesomučnom zavijanju? Zar nije mogao da ćuti? Boji li se da će ga okriviti zbog slobodoumlja ako ništa ne kaže? Je li i ćutanje sumnjivo? Ili riječima koje ga se ne tiču, kupuje svoj mir. Jer mu ništa drugo ne treba.

Smučilo mi se. U početku je govorio što i ostali, i svi su slušali pospano. A onda je zasvirao na svoju sviralu, i snene učtivosti je nestalo, odjednom. A meni su se noge odsjekle od straha. Je li lud!

Rekao je da je protiv svega što je govorio taj Ramiz, jer mrzi nered i nasilje. A što je mladić toliko vremena govorio svašta, krivi smo mi, svi. Kadija ima pravo. Samo kadija ne kaže zašto smo krivi. Zato što nam je svejedno, ništa nas se ne tiče osim nas samih, suviše mislimo da svoju korist i na dobra ovoga svijeta. Čudimo se što nam niko ništa nije rekao, što su ga ljudi krili. A ja se, vidite, ne čudim.

Zašto bi nam rekli? Kakve mi veze s narodom imamo? Malo, i sve manje. Granica se uspostavlja između nas i naroda, i preko granice šaljemo samo pandure. Ovo nije jedna država, mi stvaramo svoju, narod svoju. Između tih dviju država nema mnogo prijateljskih odnosa. I ne krivicom naroda. Krivica je u nama, u našoj oholosti, sebičnosti, bezobzirnosti, u hiljadu glupih navika bez kojih ne možemo zamisliti svoj život. Jedino sebi zadržavamo pravo da mislimo, da ukazujemo na put kojim treba ići, da određujemo krivice i kazne. A Kur'an kaže: Sve rješavajte zajedno, u dogovoru! Mi smo iznevjerili Kur'an. Iznevjerili smo i običnu pamet, jer se ne trudimo da dobro uradimo ono što smo proglasili svojim pravom. Hrđavo mislimo, jer smo izdvojeni, pokazujemo pravac put neprohodnih trnjaka, a ne put širokih džada, nepravedno određujemo kazne, a još nepravednije krivice.

Eto zašto je jedan buntovnik mogao govoriti ljudima toliko vremena, a da mi to ne znamo. Narod ga je sakrio, zar vam nije jasno? A mi sad tražimo još veću strogost, zahtijevamo bezobzirniju surovost, hoćemo strahom da uvedemo red. Je li to ikome dosad uspjelo? Jeste li kadgod pomislili, po čemu će nas narod zapamtiti? Po strahu koji sijemo? Po bezobzirnosti kojom se branimo? Po teškom životu o kojem se ne brinemo? Po praznim riječima koje prosipamo?

Takmičili ste se ovdje ko će težu prijetnju izreći, ko će crnje nasilje tražiti, ko će strožiji zakon predložiti. A niko ne pomisli na naše greške, niko ne pomenu dublje razloge naših nevolja, niko se ne začudi što ovakvih pojava nije bilo i ranije, što ih nije bilo više. A zašto? Ne mislim da svi mislite tako kao što govorite, bilo bi strašno kad bi to bila istina. Ne vjerujem ni da to činite iz koristoljublja, bilo bi nedostojno zvanja koje vršite. Je li to onda iz straha da se ne zamjerite nekome ko je iznad vas? Ako je tako, duboko vas žalim. Ali, za ime boga, ne širite strah i izvan ovog kruga, ne naplaćujte se za svoje poniženje!

Kaznite krivca po pravdi i po zakonima, i najstrožije ako treba, ali ne izmišljajte krivce među onima koji to nisu. Natjeraćete ih da postanu krivci. I ne upotrebljavajte velike riječi i krupne razloge da biste namirili svoje sitne račune. Odgovorniji smo pred narodom i pred istorijom nego što i sami mislimo. Molim kadiju i sve vas, da mi ne zamjerite što govorim ovako otvoreno. Suviše poštujem i vas i sebe da bih ćutao a mislio drukčije, ili govorio drukčije nego što mislim.

Kad je sjeo, nastao je tajac.

***

Postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok.

Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć. Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni, ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovog svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć.

I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

Jesu li sve bosanske valije zatvorene, protjerane ili pobijene? I čitava njihova svita. A uvijek dolaze novi, i dovode svoju svitu, i ponavljaju gluposti svojih prethodnika, jer drukčije ne mogu. I tako, ukrug, neprestano. Bez hljeba narod može ostati, bez vlasti neće. Oni su bolest na narodnom tijelu, kao guke. Kad jedna guka otpadne, izraste druga, možda grđa. Ne možete bez nas, kažu nam, razbojnici bi se namnožili, neprijatelj bi nas napao, nered bi u zemlji nastao. A ko drži ovu zemlju, ko je hrani, ko brani?

Narod. A oni nas globe, kažnjavaju, zatvaraju, ubijaju. I još natjeraju naše sinove da to čine. Oni bez vas ne mogu, vi bez njih morate. Njih je malo, nas je mnogo. Samo da prstom maknemo, koliko nas ima, te žgadije ne bi bilo. I učinit ćemo to, braćo moja satrvena, čim odrastu pravi ljudi koji neće dopustiti da im vampiri sjede za vratom.

iz romana Tvrđava

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Ranpo: Pakao ogledala
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj
Oliver: Svakoga jutra
Debeljak: Tetovaža pod mostom
Pound: Daljnje instrukcije
Borges: Everything and Nothing
Krleža: Badnjak
Koš: U Mostaru
Krleža: Plameni vjetar
Kordić: Gospa iz Međugorja
Kordić: Otvorena kuća
Prešern: Kud
Krleža: O snovima
Miłosz: Drugi prostor
Ungaretti: Braća
Andrić: Pismo nikome
Bagrjana: Daljina
Bonnefoy: Uvijek isti glas
Kulenović: Pismo izdajici
Karahasan: Miris straha
Dickinson: Strah me
Šimić: Veliki ubijač
Tontić: Žega

Travančić: Magla
Rodić: Eutanazija
Hadžić: Nesretnik
Ovčina: Avenija mitsubishi