Wolfe: Pogledaj dom svoj, anđele

Obavezna lektira

Roman prvjenac Thomasa Wolfea priča je o odrastanju mladog Eugenea Ganta, odnosno o prvih dvadeset godina njegova života koje su obilježile nesuglasice u porodičnom domu između oca umjetnika i pijanice i majke poduzetnice koja daje prednost imetku nad porodicom.

Brojni kritičari smatraju ovo djelo najlirskijim američkim romanom, on je ujedno i prvi od četiri dijela velikog ciklusa autobiografske fikcije Thomasa Wolfea koji se nastavlja romanima O vremenu i rijeci (1935), Paučina i kamen (1939) i posthumno objavljenim Ne možeš više kući (1940).

Wolfe je rođen je 1900. godine, spisateljski talent pokazuje još u djetinjstvu, tokom studija počinje pisati drame, ali će za njegov romaneskni opus biti presudan susret sa Aline Bernstein i njihovo zajedničko putovanje u Englesku. Ovaj autor još na fakultetu mašta o uspješnoj brodvejskoj karijeri, ali njegove drame nemaju većeg uspjeha. U 25. godini zaljubljuje se u gotovo 20 godina stariju Aline, brodvejsku scenografkinju i kostimografkinju, s kojom će već naredne godine otputovati u Evropu gdje počinje pisati svoj prvi roman – Pogledaj dom svoj, anđele koji je i posvetio Aline. Roman je postigao golem uspjeh već po objavljivanju, a Wolfe se nikada više neće vratiti dramama.

Umro je u 38. godini života a danas se smatra jednim od najvećih romanopisaca 20. stoljeća.

Jed​noga dana, kad se lipanj primicao koncu, Laura James mu reče:

– Idućeg tjedna moram poći kući. – Zatim videći njegovo zaprepašteno lice doda:
– Ali samo na nekoliko dana, najviše jedan tjedan.

– Ali zašto? Ljeto je tek počelo. Izgorjet ćeš tamo dolje.

– Da. Glupo je, znam. Ali roditelji me očekuju za Četvrti srpnja. Znaš, imamo golemu porodicu – stotinu tetaka, rođaka i svojte. Svake godine imamo porodični sastanak – veliki piknik s roštiljem. Meni je odvratan. Ali kad ne bih došla, nikad mi ne bi oprostili.

On je uplašeno pogleda jedan tren.
– Laura! Ti se vraćaš, je li tako? – reče on tiho.
– Da, naravno – reče ona. – Umiri se.

On je žestoko drhtao; bojao se da je išta pobliže pita.
– Umiri se – prošapće ona – umiri se! – I zagrli ga.

Pošao je s njom na kolodvor po popodnevnoj žezi. Ulice su mirisale po rastopljenom katranu. Ona ga je držala za ruku kraj sebe u tandrkavu tramvaju, stiskala mu prste da ga utješi i šaptala mu s vremena na vrijeme:

– Za jedan tjedan! Samo jedan tjedan, dragi.
– Ne vidim svrhe – promrmlja on. – To je preko 400 milja. Samo za nekoliko dana.

Lako je prošao pokraj jednonogog vratara na ulazu u peron noseći njezinu prtljagu. Zatim je sjedio kraj nje u zatvorenoj zelenoj vrućini vagona do polaska vlaka. Mali električni ventilator nekorisno je zujao iznad hodnika. Jedna ukočena djevojka koju je poznavao smještala se sa svojim sjajnim novim kožnim kovčezima. Otmjeno je uzvratila na njegov pozdrav, s tračkom istančane nadmoći, a zatim je pogledala kroz prozor i davala rječite znakove roditeljima koji su je zaneseno promatrali s perona. Nekoliko uspješnih trgovaca prošlo je hodnikom u skupim žutim cipelama koje su škripile kroz zujanje ventilatora.

– Nećete nas valjda ostaviti, gospodine Morris?
– Zdravo, Jim. Trčim u Richmond na nekoliko dana. – Ali čak ni sivilo njihovih života nije moglo umrtviti uzbuđenje tog vrućeg vagona za Istok.

– Polazak!

On ustane drhteći.
– Za nekoliko dana, dragi. – Ona pogleda uvis i prihvati mu ruku svojim malim dlanovima u rukavicama.
– Pisat ćeš mi čim stigneš tamo? Molim te!
– Da. Sutra – smjesta.

On se naglo sagne i prošapće: – Laura, ti ćeš se vratiti. Ti ćeš se vratiti!
– Ona okrene lice u stranu i gorko zaplače. On još jednom kraj nje sjedne; ona ga čvrsto zagrli kao da je bio dijete.
– Mili moj, mili moj! Nemoj me nikad zaboraviti!
– Nikada. Vrati se. Vrati se.

Njezini su mu poljupci ostavili slane tragove na ustima, na licu, na očima. Bilo je to, on je znao, posljednje cijeđenje voska niz okrajak svijeće vremena. Vlak se počeo kretati. On slijepo skoči kroz hodnik s krikom u grlu.
– Vrati se!
Ali on je znao. Pratio ga je njezin krik, kao da joj je nešto otrgnuo iz naručja.

Nakon tri dana dobio je pismo. Na četiri lista papira, obrubljena pobjedničkim američkim zastavicama, pisalo je:

»Mili moj: Kući sam stigla u je​dan i pol, toli​ko umorna da se ni​sam mogla mica​ti. Prošle noći ni​sam mogla zaspa​ti u vla​ku, izgle​da​lo je da je bi​va​lo sve vru​će što je dan više od​mi​cao. Bila sam tako tužna kad sam stigla ova​mo, da sam sko​ro pla​ka​la. Little Ric​hmond je to​li​ko gro​zan da se ne da opi​sa​ti – sve je spa​lje​no i svi su otišli u pla​ni​ne ili na more. Kako ću ov​dje iz​drža​ti i je​dan tje​dan!« (Do​bro je, po​misli on. Potra​je li ovakvo vri​je​me, vra​tit će se ra​ni​je.) »Bilo bi bo​žanstve​no sada udahnu​ti malo pla​ninskog zra​ka. Da li bi mo​gao opet pro​na​ći onaj put do na​šeg mjesta u do​li​ni?« (Da, čak i kad bih bio sli​jep, po​misli on.) »Ho​ćeš li mi obe​ća​ti da ćeš pa​zi​ti naruku dok ne ozdravi? Tako sam se bri​nu​la kad si oti​šao, jer sam ju​čer za​bo​ra​vi​la da ti pro​mi​je​nim za​voj. Tata mi se obra​do​vao kad me je vi​dio: re​kao je da me više neće pusti​ti natrag, ali ne​moj bri​nu​ti, na koncu će biti po mome. Uvi​jek je tako. Više ne pozna​jem ni​ko​ga ov​dje – svi su momci otišli u vojsku ili na rad u bro​dogra​di​lište u Norfolku. Ve​ći​na dje​vo​ja​ka koje pozna​jem spre​ma se na udaju, ili su već uda​te. Osta​la su samo dje​ca.« (On se lec​ne. Mo​jih go​di​na, možda sta​ri​ja.) »Poz​dra​vi mi gospo​đu Barton, a svo​joj majci reci da sam joj po​ru​či​la da ne smi​je ono​li​ko ra​di​ti u vru​ćoj ku​hi​nji. A svi ovi kri​ži​ći na dnu pisma su tvo​ji. Po​ku​šaj po​go​di​ti što zna​če.

LA​URA.«

Čitao je njeno prozaič​no pismo uko​če​na lica, gu​ta​ju​ći ri​je​či glad​ni​je nego da subile lirska pjesma. Ona će se vra​ti​ti! Ona će se vra​ti​ti! Usko​ro.

Bila je još jed​na stra​ni​ca. Klo​nuo i opušten od uzbu​đe​nja on je pogle​da. Tu je na​šao, go​to​vo ne​čitlji​vo na​pi​sa​nu, ali na​po​kon nje​nim vlasti​tim go​vo​rom, kao da iska​če iz pomnji​ve besciljnosti pisma, ovu bi​lješku:

4. srpnja

– Ju​čer je do​šao Ric​hard. Ima dva​de​set pet go​di​na i radi u Norfolku. S njim sam za​ru​če​na već sko​ro go​di​nu. Sutra tiho od​la​zi​mo u Norfolk da se vjenča​mo. Mili moj! Mili moj! Ni​sam ti mogla reći! Po​ku​ša​la sam, ali ni​sam mogla. Ni​sam ti htje​la la​ga​ti. Sve osta​lo je bilo isti​na. Sve što sam rekla bilo je iskreno. Da nisi bio tako mlad – ali kakva je ko​rist što to ka​žem? Po​ku​šaj mi oprosti​ti, ali mo​lim te ne​moj me za​bo​ra​viti. Zbo​gom i neka te bog bla​goslo​vi. O mili moj, ono je bio raj! Ni​ka​da te neću zaboraviti.

Kad je dovršio pismo, po​no​vo ga je pro​či​tao, po​la​ko i pažlji​vo. Za​tim ga je pre​sa​vio, metnuo u unutrašnji džep ka​pu​ta, na​pustio Dixi​eland i ho​dao četrdeset mi​nu​ta, dok nije opet sti​gao do onog pri​je​vo​ja iznad gra​da. Zalazilo je sunce. Nje​go​va ve​li​ka krva​vo-crve​na plo​ha smi​ri​va​la se na zapadnoj zemlji, u ši​ro​kom po​lju pe​lu​da. Po​to​nu​lo je iza za​pad​nih la​na​ca. Bistri svje​ži zrak bio je opran zla​tom i bi​se​rom. Go​le​me pla​ni​ne ota​pa​le su se u gri​miznu sa​mo​ću: bile su kao Ka​na​an i soč​no grožđe. Auto​mo​bi​li stanovnika dra​ge mu​či​li su se na potko​va​ma puta. Sti​zao je sumrak. Pa​li​la su se jasna žmirka​va svjetla u gra​du. Mrak se izli​je​vao na grad kao rosa: ispirao je svu dnevnu bi​je​du, svu buč​nu zbrku. Iz crnač​ke su četvrti do​pirali tihi tu​ga​lji​vi gla​so​vi.

A iznad nje​ga blista​le su gorde zvi​jezde na ne​be​si​ma: jed​na je bila tako zrela i niska, da bi je mo​gao ubra​ti kad bi se po​peo na pla​ni​nu iza ve​li​ke Židovlje​ve kuće. Jed​na je nisko visje​la iznad gla​va lju​di koji su se vra​ćali kući, kao svje​tiljka. (O večernja​čo, ti nam do​bro no​siš.) Jed​na je sja​la svjetlošću koja je tre​pe​ri​la one noći kad je Ruta le​ža​la do nogu Bo​ozu; a jedna je svi​jetli​la kra​lji​ci Izoldi; a jed​na Ko​rintu i Tro​ji. Bila je noć, prostra​na za​nosna noć, majka sa​moće koja pere naše lja​ge. On se ku​pao u velikoj noć​noj rije​ci, u Gange​so​vim stru​ja​ma otkuplje​nja. Nje​go​va je lju​ta rana na tre​nu​tak za​ci​je​li​la: on po​digne lice k nježnim i gordim zvi​jezda​ma koje su gači​ni​le bo​gom i zrncem pra​ši​ne, bra​tom vječ​ne lje​po​te i si​nom smrti – usamlje​na, usamlje​na.

Obavezna lektira

Ujević: Augustovska noć
Krleža: O elementima
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Krleža: Jesenja pjesma
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!

Duraković: Šta sa čudima
Šenoa: Budi svoj!
RegionElle: Tena Lončarević
Žujo: General i cvijet