Obavezna lektira
Roman prvjenac Thomasa Wolfea priča je o odrastanju mladog Eugenea Ganta, odnosno o prvih dvadeset godina njegova života koje su obilježile nesuglasice u porodičnom domu između oca umjetnika i pijanice i majke poduzetnice koja daje prednost imetku nad porodicom.
Brojni kritičari smatraju ovo djelo najlirskijim američkim romanom, on je ujedno i prvi od četiri dijela velikog ciklusa autobiografske fikcije Thomasa Wolfea koji se nastavlja romanima O vremenu i rijeci (1935), Paučina i kamen (1939) i posthumno objavljenim Ne možeš više kući (1940).
Wolfe je rođen je 1900. godine, spisateljski talent pokazuje još u djetinjstvu, tokom studija počinje pisati drame, ali će za njegov romaneskni opus biti presudan susret sa Aline Bernstein i njihovo zajedničko putovanje u Englesku. Ovaj autor još na fakultetu mašta o uspješnoj brodvejskoj karijeri, ali njegove drame nemaju većeg uspjeha. U 25. godini zaljubljuje se u gotovo 20 godina stariju Aline, brodvejsku scenografkinju i kostimografkinju, s kojom će već naredne godine otputovati u Evropu gdje počinje pisati svoj prvi roman – Pogledaj dom svoj, anđele koji je i posvetio Aline. Roman je postigao golem uspjeh već po objavljivanju, a Wolfe se nikada više neće vratiti dramama.
Umro je u 38. godini života a danas se smatra jednim od najvećih romanopisaca 20. stoljeća.
Jednoga dana, kad se lipanj primicao koncu, Laura James mu reče:
– Idućeg tjedna moram poći kući. – Zatim videći njegovo zaprepašteno lice doda:
– Ali samo na nekoliko dana, najviše jedan tjedan.
– Ali zašto? Ljeto je tek počelo. Izgorjet ćeš tamo dolje.
– Da. Glupo je, znam. Ali roditelji me očekuju za Četvrti srpnja. Znaš, imamo golemu porodicu – stotinu tetaka, rođaka i svojte. Svake godine imamo porodični sastanak – veliki piknik s roštiljem. Meni je odvratan. Ali kad ne bih došla, nikad mi ne bi oprostili.
On je uplašeno pogleda jedan tren.
– Laura! Ti se vraćaš, je li tako? – reče on tiho.
– Da, naravno – reče ona. – Umiri se.
On je žestoko drhtao; bojao se da je išta pobliže pita.
– Umiri se – prošapće ona – umiri se! – I zagrli ga.
Pošao je s njom na kolodvor po popodnevnoj žezi. Ulice su mirisale po rastopljenom katranu. Ona ga je držala za ruku kraj sebe u tandrkavu tramvaju, stiskala mu prste da ga utješi i šaptala mu s vremena na vrijeme:
– Za jedan tjedan! Samo jedan tjedan, dragi.
– Ne vidim svrhe – promrmlja on. – To je preko 400 milja. Samo za nekoliko dana.
Lako je prošao pokraj jednonogog vratara na ulazu u peron noseći njezinu prtljagu. Zatim je sjedio kraj nje u zatvorenoj zelenoj vrućini vagona do polaska vlaka. Mali električni ventilator nekorisno je zujao iznad hodnika. Jedna ukočena djevojka koju je poznavao smještala se sa svojim sjajnim novim kožnim kovčezima. Otmjeno je uzvratila na njegov pozdrav, s tračkom istančane nadmoći, a zatim je pogledala kroz prozor i davala rječite znakove roditeljima koji su je zaneseno promatrali s perona. Nekoliko uspješnih trgovaca prošlo je hodnikom u skupim žutim cipelama koje su škripile kroz zujanje ventilatora.
– Nećete nas valjda ostaviti, gospodine Morris?
– Zdravo, Jim. Trčim u Richmond na nekoliko dana. – Ali čak ni sivilo njihovih života nije moglo umrtviti uzbuđenje tog vrućeg vagona za Istok.
– Polazak!
On ustane drhteći.
– Za nekoliko dana, dragi. – Ona pogleda uvis i prihvati mu ruku svojim malim dlanovima u rukavicama.
– Pisat ćeš mi čim stigneš tamo? Molim te!
– Da. Sutra – smjesta.
On se naglo sagne i prošapće: – Laura, ti ćeš se vratiti. Ti ćeš se vratiti!
– Ona okrene lice u stranu i gorko zaplače. On još jednom kraj nje sjedne; ona ga čvrsto zagrli kao da je bio dijete.
– Mili moj, mili moj! Nemoj me nikad zaboraviti!
– Nikada. Vrati se. Vrati se.
Njezini su mu poljupci ostavili slane tragove na ustima, na licu, na očima. Bilo je to, on je znao, posljednje cijeđenje voska niz okrajak svijeće vremena. Vlak se počeo kretati. On slijepo skoči kroz hodnik s krikom u grlu.
– Vrati se!
Ali on je znao. Pratio ga je njezin krik, kao da joj je nešto otrgnuo iz naručja.
Nakon tri dana dobio je pismo. Na četiri lista papira, obrubljena pobjedničkim američkim zastavicama, pisalo je:
»Mili moj: Kući sam stigla u jedan i pol, toliko umorna da se nisam mogla micati. Prošle noći nisam mogla zaspati u vlaku, izgledalo je da je bivalo sve vruće što je dan više odmicao. Bila sam tako tužna kad sam stigla ovamo, da sam skoro plakala. Little Richmond je toliko grozan da se ne da opisati – sve je spaljeno i svi su otišli u planine ili na more. Kako ću ovdje izdržati i jedan tjedan!« (Dobro je, pomisli on. Potraje li ovakvo vrijeme, vratit će se ranije.) »Bilo bi božanstveno sada udahnuti malo planinskog zraka. Da li bi mogao opet pronaći onaj put do našeg mjesta u dolini?« (Da, čak i kad bih bio slijep, pomisli on.) »Hoćeš li mi obećati da ćeš paziti naruku dok ne ozdravi? Tako sam se brinula kad si otišao, jer sam jučer zaboravila da ti promijenim zavoj. Tata mi se obradovao kad me je vidio: rekao je da me više neće pustiti natrag, ali nemoj brinuti, na koncu će biti po mome. Uvijek je tako. Više ne poznajem nikoga ovdje – svi su momci otišli u vojsku ili na rad u brodogradilište u Norfolku. Većina djevojaka koje poznajem sprema se na udaju, ili su već udate. Ostala su samo djeca.« (On se lecne. Mojih godina, možda starija.) »Pozdravi mi gospođu Barton, a svojoj majci reci da sam joj poručila da ne smije onoliko raditi u vrućoj kuhinji. A svi ovi križići na dnu pisma su tvoji. Pokušaj pogoditi što znače.
LAURA.«
Čitao je njeno prozaično pismo ukočena lica, gutajući riječi gladnije nego da subile lirska pjesma. Ona će se vratiti! Ona će se vratiti! Uskoro.
Bila je još jedna stranica. Klonuo i opušten od uzbuđenja on je pogleda. Tu je našao, gotovo nečitljivo napisanu, ali napokon njenim vlastitim govorom, kao da iskače iz pomnjive besciljnosti pisma, ovu bilješku:
4. srpnja
– Jučer je došao Richard. Ima dvadeset pet godina i radi u Norfolku. S njim sam zaručena već skoro godinu. Sutra tiho odlazimo u Norfolk da se vjenčamo. Mili moj! Mili moj! Nisam ti mogla reći! Pokušala sam, ali nisam mogla. Nisam ti htjela lagati. Sve ostalo je bilo istina. Sve što sam rekla bilo je iskreno. Da nisi bio tako mlad – ali kakva je korist što to kažem? Pokušaj mi oprostiti, ali molim te nemoj me zaboraviti. Zbogom i neka te bog blagoslovi. O mili moj, ono je bio raj! Nikada te neću zaboraviti.
Kad je dovršio pismo, ponovo ga je pročitao, polako i pažljivo. Zatim ga je presavio, metnuo u unutrašnji džep kaputa, napustio Dixieland i hodao četrdeset minuta, dok nije opet stigao do onog prijevoja iznad grada. Zalazilo je sunce. Njegova velika krvavo-crvena ploha smirivala se na zapadnoj zemlji, u širokom polju peluda. Potonulo je iza zapadnih lanaca. Bistri svježi zrak bio je opran zlatom i biserom. Goleme planine otapale su se u grimiznu samoću: bile su kao Kanaan i sočno grožđe. Automobili stanovnika drage mučili su se na potkovama puta. Stizao je sumrak. Palila su se jasna žmirkava svjetla u gradu. Mrak se izlijevao na grad kao rosa: ispirao je svu dnevnu bijedu, svu bučnu zbrku. Iz crnačke su četvrti dopirali tihi tugaljivi glasovi.
A iznad njega blistale su gorde zvijezde na nebesima: jedna je bila tako zrela i niska, da bi je mogao ubrati kad bi se popeo na planinu iza velike Židovljeve kuće. Jedna je nisko visjela iznad glava ljudi koji su se vraćali kući, kao svjetiljka. (O večernjačo, ti nam dobro nosiš.) Jedna je sjala svjetlošću koja je treperila one noći kad je Ruta ležala do nogu Boozu; a jedna je svijetlila kraljici Izoldi; a jedna Korintu i Troji. Bila je noć, prostrana zanosna noć, majka samoće koja pere naše ljage. On se kupao u velikoj noćnoj rijeci, u Gangesovim strujama otkupljenja. Njegova je ljuta rana na trenutak zacijelila: on podigne lice k nježnim i gordim zvijezdama koje su gačinile bogom i zrncem prašine, bratom vječne ljepote i sinom smrti – usamljena, usamljena.