Obavezna lektira
Ne znam kad je pala ova noć i ne pomišljam da će se ikad svršiti. Zaboravio sam, da je ikad bio dan. Jedna i velika vječna noć na oči ljudi i čaške cvjetova, u paruške lišća, nad ogledala rijeka. Nebo i zemlju je spojila, more i kopno izjednačila; san je java, jer ljudi i stvari imaju boju ljudskih snova. I sjaj rijetkih dalekih zvijezda ne mijenja ništa, od njina mirnog, nemoćnog sjaja noć je još jača, tama još tamnija.
Duša je svijeta udovica sa crnim velom, a misli ljudske uplašeni noćni leptiri.
Dan je tek uspomena, a sunce san.
Nad vrtom je užas i noć. Događaju se strahovite stvari; mru pupovi, prosipa se sjeme u mahovinu i trune, biju se bitke za grumen zemlje. Nijemi događaji su jednaki glasovnoj kletvi. Ali je nad svim gluha, teška noć, prijateljica tajne, i ne vidi se ništa.
Kao da je i Bog zaboravio svoje stvorove i Njegov je zaborav naša tama, a samo da jednom pomisli na nas, obasjala bi nas Njegova misao kao najsvjetliji dan. Zar je i Bog zaboravlja? Zar nikad neće svanuti?
U jednom kutu vrta, kao što biva u jesen, raste najraznoličije cvijeće zajedno, isprepleteno i bez reda, kako je koga vjetar nanio ili voda naplavila, diže se nad svim sitnim sudbinama Suncokret. Visok i žilav kavalir na ogoljeloj mišićavoj stabljici, koja se već dobro pognula, valjda prema onoj strani, gdje je sunce poslednji put zašlo. Na grudi mu je pala negda lijepa glava ispijena od ognjene strasti, a od njegova divnog mundira ostalo je još veoma malo, latice zlatnog šljema danas su trule i ljepljive. Njemu je noć najteža, ali on je najsrčanije podnosi. On, vatreni ljubavnik svih zora, svećenik sunca i poklonik ognja, nebeski avanturist, gine i propada u mraku, ali ga nada nikad ne napušta, a prkos mu nije manji nego posljednjeg dana, kad je sjalo krepko jesenje sunce i oko glave mu zujale pčele.
Odmah pod njim je Žuta Lala; nju je zatekla noć u cvatu, na još nerascvalu čašku pala je studen i tama, i njen je uski list dobio blijedu, samrtničku boju cvijeća, koje raste u podrumima. – Jutro nije održalo obećanje, svjetlo nije cjelivalo list, i vjetar nije donio pelud; prevarena je žuta lala i uvenut će u noći s malo žalbe i malo tuge, kako već podnose žene svoje velike i male jade. Ladolež, koji nikad u životu nije bio samostalan, klonu prvi. Pao je i sad leži nevoljno za plotom; niko neće vidjeti, kako će poginuti u tami. Crveni karanfil, koji je ponekad, kad bješe dan, bio ohol i plodan i crvenio se u zapućcima tisuća ljudi, sad je malen i nevidljiv, uvukao latice, da sakrije crvenu boju, i kao da bi najvolio, da se nikad nije ni crvenio. On ima čudno mišljenje, da je sva ta noć i jad samo jedan ne-sporazumak i da bi se sunce dalo nadomjestiti, sad već ne znam
na koji način. Uostalom, onda je već davno to prorekao.
Rezede, brižne mlade domaćice, vode svoje kućanstvo u mraku i nastoje da se, kako najbolje umiju, prilagode bijedi. I još uvijek mirišu jedva osjetno.
Krupne Ljubice, koje se ne miješaju nikad ni u što, ali imaju mnogo srca i razumijevanja za sve što se zbiva, obnevidiše i umriješe od tuge gledajući plavim očima nesrećni Suncokret, u kog su uvijek bile potajno zaljubljene.
Tulipani, što rastu uz ogradu, visoki su i tusti kao i prije. Ko zna, otkud oni vuku sok i kako uspijevaju bez sunca. Njih očito ne boli nikad ništa, dobro im je i oholi su, ali im cvijet zaudara na đubre.
Crna buba, što stanuje u jednom busenu rondoa i živi od otpadaka cvijeća, tuži se bez prestanka na teška vremena. Po njenu mišljenju je ova noć kazna božja, koja pogađa evo i nedužne zajedno s krivcima.
»I bili su dodijali, mrmlja ona, čim bi sunce zašlo samo za oblačak, a oni svi u jedan glas; Sunce, sunce, sunce, gdje si?! Uvenusmo, izginusmo od vlage i studeni; gdje si da nas izbaviš i pridigneš, sunce, brate naš? Eto im sad! Tako je, ko traži hljeba nad pogaču.« (Crna buba zna mnogo poslovica i njima podupire obično svoje tvrdnje.)
O Suncokretu ne govoriti drukčije nego kao o usijanoj glavi, koja je dobila ono, što je tražila, a i ostali su svi, više ili manje krivi. Crna buba sabira po vazdan mrvice po rondou i vuče u svoju jamu pod busenom i po vazdan proklinje čas i sat, kad se je rodila.
A oko svega cvijeća na svakom busiću slobodne zemlje raste sitna trava, koja duboko krije žile. Ona je ublijedela i tavori sada crna vremena, ali nje je mnogo i ona će se, pa ma kako gažena i ništena, podići i klisnuti uvis, čim dođe bolje vrijeme.
Tako izdiše vrt u noći.
Vi me pitate za ljude.
Oduvijek je bivalo, da su iskušenja silazila na svijet i da je čovjek zlo činio, da je cvijeće venulo i da su nevini stradali, da su pjesnici govorili jezikom tajnovitim u polujasnim slikama, pa kad vam govorim o cvijeću, zašto me pitate za ljude?