Obavezna lektira
U predvečerje zveče jesenje šume
Od ubojitog oružja, zlatne ravnice
I jezera plava, a nad njima se sunce
Natmureno valja; noć prima u svoje tmine
Borce na umoru, vapaje divlje
Njihovih smrskanih usta.
A u dnu pašnjaka nečujno buja
Oblačje rujno, tamo je sada jedno gnjevno božanstvo,
I krv prolivena, i hlad mjesečasti;
Svi putovi vode u crno raspadanje.
Pod zlatnim granama noći i zvijezda,
Utihnulim lugom tetura sestrina sjena,
Ona ide da pozdravi duhove junaka, glave što krvare;
A tamne frule jeseni u trski tiho bruje.
O, gorda tugo! Vi mjedeni oltari,
Silna bol potiče danas taj žarki plamen duha,
Unuci nerođeni.