Sijarić: Bihorci

Obavezna lektira

A stara Nurka je govorila:
– O Halimačo, o rode moj, da nabavite selu hodžu. Izaći će selo iz vjere, podivljaće o Halimačo.

I Rašljani su tražili hodžu, nego hodže skupe, traže mnogo. I nova godina, pa nova cijena. Slabih ima na svakom koraku, no slaba neće. Naiđi tako pa pitaju:

– Merhaba ti, brate u vjeri.
– Merhaba, hodža.
– Molite l’ se bogu?
– Mi ne vala. Sem jednog jedinog, a i taj je umro.
I hodža produži.

Odnekud se proču neki hadžija, malo poskup ali dobro učen. Halimača mu poruči da dođe. Dobiće sve što je hodži potrebno: i meko da legne, i masno da jede.

Bio je dan mokar, jesenji, po dolovima vukle su se magle, mrtve, bijele, čučale od jutra po potocima, visile dolje nad rijekom. Hadžija je gazio kaljavim putem, čuvao od blata meke žute čizme, gledao mokro, pokislo selo – ono tiho, mirno, poleglo pod dugom gorovitom kosom, kuće niske, pokrivene slamom, slama crna, čađava.

– To je Rašlje! Svašta li nađu jadne ljudske noge… – veli sebi Hadžija. Njemu se nije svidjelo selo. Ono ni po čemu nije ličilo na pitoma župljanska sela pokraj Lima. Ta su župljanska sela lijepa: kuće grupisane, okrečene, voćnjaci gusti, vode pitome, ljudi mirni. On se stoga uvijek držao župe. Ovo mu je danas bio korak da zagazi gore u planinu, koje se zbog nešta uvijek bojao – zbog zime najviše, preduga zima i studena! A zatim kakva su ta sela bihorska! Kuća kuću dozvati ne može. Neka polegla uz strminu, druga se spustila niz potoke, treća ugazila u šumarke ili se spustila uz hrastov gaj. Svako našlo mjesto zavjetrano, i tu traje – staro, mrko, ubijeno vremenom. I sva su jednaka: jednake kuće, jednaka goveda, jednaki torovi – mirišu granjem ljeskovine, zemljom smonicom i konopljom.

Rašlje je bilo izuzetak. U cijelom Bihoru, i gornjem i donjem, ono je jedino imalo mahale, i to kakve – petnaestak kuća pokraj plota, i to je mahala. Oko kuća stogovi sijena, plotovi, putanjci, i kriv, širok sokak kroz sredinu, na koji su, čini se, nanizane sve te sitne kuće, i svi ti golemi stogovi slama, pa mahala došla kao đerdan, šaren, težak, opružen s jednog brijega na drugi. Ti sokaci i drže ovo staro selo, da se ne otisne dolje u rijeku. Oni ga vežu za glavnu džadu, a glavna džada svezala se za brdo, pa sve došlo kao kakva gronja, koju je neko, ozgo s brda, opružio dolje niza strane, i de – povuci samo za tu glavnu džadu i cijelo ćeš selo pokrenuti.

Hadžija zagazi u prvu mahalu. Sokak pun pijeska, izlokan vodom, strm, ograđen plotom s obje strane, plot star, izlomljen – dolje pod putem obisle strehe, teške, crne, samo na zemlju što nijesu legle. Iz streha se otkida bjeličast dim, miriše suhom klekovinom. On udahnu taj miris, jer to mu se jedino svidjelo, pa nastavi da gazi sokakom pridižući skutove dolame da ih ne ukalja. Za njim je gazilo pomaleno kljuse – strašno kašljalo od gunturaća a na njemu se klatila dva sanduka, obojena crvenom bojom, u kojima su bile Hadžijine knjige. Za kljusetom išao je čovjek, hramao dobro na lijevu nogu, kao da putem kupus sadi. On se osvrćao desno i lijevo i dovikivao svakome koga vidi.

– Jadna li vam vaša mila majka, bogme ćete se otsad moliti bogu, pogledaj ga. – I štapom nišanio u Hadžiju. A mlađima:
– Čuješ li ti, švrljo?

– Šta je?
– Ništa… Šinula te zmija pod koljeno, pa ti Hadžija zapis napisao, i ti svojoj majci ozdravio. Ali za zapis da platiš čovjeku, jer ovo nije seoska funjara, no čovjek s Ćabe – ne misli šta misliš.
– Piše li od svašta? – zapita poneko.
– Od svašta, vala. I pare svoje kad izgubiš… Danas ih izgubi, sutra ćeš ih naći, ni dinar manje ni dinar više, da ti se zakunem eto sad.
– Ne trebaš se kleti jer nije zora. A stoci piše li?
– I stoci piše, i ženama piše, i djeci piše – svemu što hodi i dušu nosi. Takav je.

Put je vodio pokraj groblja. Ono ograđeno. Stoka ga grdno razgazila, ugnjecala. Na sredini suho, pusto stablo, bijeli se na njemu kora, strče kratke grane – čine se ruke prazne, pružene za nečim. Na jednoj grani sjedi vrana pa gače. Pod stablom kljuse – golo, mokro, dlaka mu velika pa se slijepila, čupka starež travu, krače teško jer je bagljivo, ne gleda nikud do u zemlju – u grivi mu se splelo klupko čička. Reklo bi se da je ničije, da mu se na repu ne crveni ukras – komad nečijeg stara pojasa. Hadžija stade i diže ruke, da se mrtvima pomoli za dušu. Otište se tako do pola molitve, pa je brzo prekide, jer je gledao pravo u kljuse, te ispade da se za njega moli. Okrenu se ustranu i poče iznova. Dok je on stajao pokraj mokra groblja, njegov pratilac stiže da dobaci:

– Ej, ti pod vrećom…

Neki mali čovjek gazio je putem – prevrnuo vreću i nabio na glavu, da se pod njom zakloni od kiše. Iskrivi glavu i pogleda ga.

– Veliš li to meni?
– Tebi velim. Da ovo groblje zagradite.
– Svoga si ti puta, blago bratu, a groblje ostavi, ne jede ti hljeba.
– A zar ga ne vidiš? – dočeka pratilac, pa i njemu pokaza Hadžiju. Čovjek ga gleda, trepće očima, nabvija vreću još dublje na glavu, misli: Nijesam ja, jadan, ispred sela. Vidiš me ko sam… pa dodade iz vreće tužno, uplašeno:

– Možemo groblje zagraditi, možemo. I veći smo zulum podnosili.

Hadžija spusti ruke niz lice, pogladi kratku gustu bradu, pa stade na put i zagrabi – nekim sitnim gabeljskim korakom. Pratilac ga je kuražio: još malo samo pa će u Fejziće, vidjeće on što je mahala, i što su ljudi u mahali, samo neka živne, nek gmazne nogom, kako bi stigli prije ručka, a ako ne stignu nek obriše bradu, nema mu jela prije večere, zaboravne su žene Fejzićke.

odlomak iz romana, 1955

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Hesse: Biti sretan
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma

Rodić: Depresija
Kirin: Središte grada
Stanković: Izveštaj s autopsije
RegionElle: Snežana Bukal