Džumhur: Nekrolog jednoj čaršiji

Obavezna lektira

Nekrolog jednoj čaršiji zbirka je 14 kratkih priča, i prva knjiga putopisa Zuke Džumhura. Objavljena je 1958. godine, sam Džumhur ju je ilustrirao crtežima a predgovor za knjigu je napisao Ivo Andrić. Džumhur je bio jedini pisac kojemu je naš nobelovac napisao predgovor za knjigu. Djelo je postalo prepoznatljivo i po rečenici iz Osvete mrtvih sultana: “Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red”.

 

Ovdje, sa brijega, vidi se cio Zlatni rog.

Desno je Fanar.

Voda pod Fanarom bila je bajata i stara – vizantijska.

U ovoj vodi više se ne ogledaju stvari sa zemlje.

Po Fanarskom brijegu nad Zlatnim rogom čuče crvotočne kuće popularnih mušebaka, rasute po padini iznad Vaseljenske patrijaršije. Izdaleka, ovako razbacane, liče na potučenu vojsku posljednjih otomanskih sultana.

Ova propala zdanja grčkih trgovaca vijekovima su odolijevala islamu i zemljopisima.

Bogata i moćna do prije stotinjak godina, desna obala zaliva bila je gnijezdo fanariota. Ovdje je bio centar grčke akcije na Balkanu i trgovačke špekulacije na Levantu. Odavde su se generacije bogatih hrišćana lukavstvom, novcem i intrigama nosile s turskom vjerom i policijom. Zlatom se kupovao sultan i iskupljivao Hrist.

Trgovci su držali novac, patrijarh carigradski držao je crkvu, car ruski držao je patrijarha. Kada nije bivalo tako – panduri su globili trgovce, a derviši su vješali patrijarha. Srednja vrata Vaseljenske patrijašije i danas su zazidana. Na njima je visio patrijarh Grigorije. Ali, i prije i poslije toga, begovi fanarski bili su i kneževi i guverneri otomanski po Vlaškoj i Rumeliji i savjetnici carski na Saraju i na Porti.

Nema više fanariota… Ni sultana otomanskog… Ni cara pravoslavnog…

Sa ovog brežuljka zlato je pobjeglo u banke po Galati ili čak u Urugvaj.

Bogati trgovci žive na Džihangiru ili Floridi. Na Fanaru je ostala sirotinja jevrejska i Patrijašija vaseljenska uboga i preuboga. Prije nekoliko godina htjela je Patrijaršiji pomoći i Moskva, ali su je pretekli protestanti i dolari.

Na padini što prolazi pored malog prozora ležao je nekad stari Vizant, i možda su janičari u jednom od ovih tijesnih prolaza dotukli osamnaestog i posljednjeg vizantijskog cara, računajući od Konstantina Velikog ili sto dvadesetog, računajući od imperatora Avgusta Oktavijana.

Tako piše u svim istorijama…

Brod okreće desno, panorama se prekida. Pored prozora teče zelena voda. Sve do Ejuba…

Truhle tarabe, drvene kuće, desetak kubeta, stotine automobila i jablanovi. Sakrivena u šiblje, turbeta na gomili dotrajavaju kao neko ogromno, neupotrebljivo i polupano posuđe, bačeno u korov.

Na Istoku se spomenik ne može uvijek vidjeti cio. Sve je napuklo i za sve se zalijepio “noviji” svijet dućana i daščara. Vidi se obično kube ili samo vrh munare.
Na dnu dvorišta Ejubove džamije, u zelenilu šedrvana i česama ima stotinjak kvadratnih metara stare turske keramike, ljepše od one u jedrenskoj Selimiji, i svježije od one u Plavoj džamiji. Na ovim pločama sve se veže i prepliće u zelenim čvorovima i opet nadovezuje u vječnom ponavljanju teme koja je bez početka i kraja kao u staroj istočnjačkoj bajci.

Ovo je ispjevao pjesnik koji nije znao za granice dozvoljenog i nedozvoljenog, i bježeći jedino od čovjekova lika, iskreno i tiho pjevao je po ovom zidu svoju malu zelenu strofu. Nju može zapamtiti svako ko voli da čita čudna slova kojima je napisana, ali niko je ne može ponavljati i recitovati. Plemenitom površinom sa svih strana tankim plavim venama istočnjačkog ornamenta teče nježni krvotok arabeske.

Iz dvorišta Ejubovog turbeta svi putevi vode u stara turska groblja.

Da nema dugačkog naselja na drugoj strani, ovo bi bio grad mrtvih.

Bez kapija, strogih aleja, bez prodavača cvijeća, bez čuvara, crnine i svijeća, ovo čuveno tursko groblje liči na livadu po kojoj su nakrive izrasle velike bijele pečurke od kamena.

Kao da je ovdje smrt bila obična i svakodnevna stvar, a na drugim mjestima u svijetu izuzetna nesreća koja se mora uljepšati.

Penjući se prema kafanici na brijegu, učini vam se da se grobovi nadovezuju i redaju kao brojanice i, odjednom, požurih, ne zagledajući se i ne obazirući se. (…)

Damir Avdić, radikalan i šik
Finci: Ovim redom
Online izložba