Calvino: Ako jedne zimske noći neki putnik

Obavezna lektira

Dakle, pročitao si u novinama da je izašlo djelo Ako jedne zimske noći neki putnik, novi roman Itala Calvina koji već nekoliko godina nije ništa objavio. Svratio si u knjižaru i kupio knjigu. Dobro si učinio. Već u izlogu knjižare uočio si korice s naslovom koji tražiš. Slijedeći taj vidljivi trag, probio si se knjižarom kroz gustu baražnu vatru Knjiga Koje Nisi Pročitao, a koje su te namršteno gledale s pultova i polica nastojeći da te postide. Ali, ti znaš da ne smiješ dopustiti da te zbune i da se ondje hektarima i hektarima prostiru Knjige Koje Možeš I Ne Pročitati, Knjige Koje Služe Drugoj Svrsi, A Ne čitanju, Knjige Koje Si Pročitao A Da Ih Nisi Morao Ni Otvoriti Jer Pripadaju Kategoriji Onoga Što Je Pročitano Još Prije Nego Što Je Napisano. Tako prolaziš prvi pojas utvrda, i na tebe se sručuje pješadija Knjiga Koje Bi, Da Imaš Više Života, Također Rado Pročitao, Ali, Na Žalost, Dana Koje Ti Je Dano Proživjeti Ima Toliko Koliko Ih Ima. Brzo ih prelaziš i upadaš usred falange Knjiga Koje Namjeravaš Pročitati, Ali Prethodno Moraš Pročitati Druge, Knjige Koje Su Preskupe, Pa Se Nadaš Kupiti Ih Kad Se Budu Prodavale U Pola Cijene, Knjiga Idem Kao Gore, Kad Ih Tiskaju U Džepnom Izdanju, Knjiga Za Koje Bi Nekoga Morao Zamoliti Da Ti Ih Posudi, Knjiga Koje Su Svi Pročitali, Pa Je, Dakle, Gotovo Isto Kao Da Si Ih I Sam Pročitao. Izbjegavši tim nasrtajima, dolaziš u podnožje tvrđave, gdje se još upiru Knjige Koje Odavno Planiraš Pročitati, Knjige Koje Si Godinama Tražio A Nisi Ih Našao, Knjige Koje Govore o Nečemu Čime Se Trenutno Baviš, Knjige Koje Želiš Imati Da Bi Ti Bile Pri Ruci Za Svaki Slučaj, Knjige Koje Bi Mogao Staviti Na Stranu Da Ih Možda Pročitaš Na Ljeto, Knjige Koje Ti Nedostaju Da Bi Ih Stavio Do Drugih Knjiga Na Svojoj Polici, Knjige Koje Te Ispunjavaju Iznenadnom, Pomamnom I Ne Sasvim Opravdanom Znatiželjom. Eto, uspio si neograničen broj snaga na bojnom polju svesti na količinu koja je, doduše velika, ali ipak prestavlja konačan broj, premda ti to relativno olakšanje kao zamku iz zasjede namještaju Knjige Koje Si Davno Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Opet, i Knjige Za Koje Si Uvijek Tvrdio Da Si Ih Pročitao, Pa Bi Bilo Vrijeme Da Ih Pročitaš Doista. Oslobađaš se u hitroj cik-cak liniji i jednim skokom prodireš u tvrđavu Noviteta Kojima Te Privlači Autor Ili Tema. I u unutrašnjosti utvrde možeš praviti breše u redovima neprijatelja, dijeleći ih na Novitete Kojima Autori Ili Teme Nisu Novi (za tebe ili apsolutno), i Novitete Kojima Su Autori Ili Teme Potpuno Nepoznati (barem tebi), i određivati snagu kojom te privlače na temelju svoje želje i potrebe za novim i za onim što nije novo (za novim koje tražiš u onome što nije novo, i za novim koje tražiš u onome što jest novo). A zapravo si samo prešao pogledom po naslovima knjiga u knjižari, uputio se prema jednoj hrpi svježe otisnutih svezaka knjige Ako jedne zimske noći neki putnik, uzeo jedan primjerak i odnio ga na blagajnu, kako bi se ondje uspostavilo tvoje pravo vlasništva nad njim. Bacio si još jedan izgubljen pogled na knjige unaokolo (ili, bolje: knjige su tebe gledale izgubljenim pogledom pasa što iz kaveza u gradskoj živodernici gledaju svojega bivšeg druga kako se udaljava, dok ga na uzici vodi gospodar koji je došao da ga iskupi), pa si izašao.

Osobit je užitak koji ti pruža tek objavljena knjiga, ne nosiš sa sobom samo knjigu nego i njezinu novost, a ta je možda samo novost predmeta koji je netom izašao iz tvornice, magareća ljepota kojom se i knjige kite i koja traje dok ovitak ne počinje žutjeti, dok se koprena smoga ne počne slijegati u proreze, dok se hrbat ne rašije po uglovima, u brzoj jeseni u knjižnicama. Ne, uvijek se nadaš da ćeš naletjeti na pravu novost, koja će zauvijek ostati novost. Pročitavši knjigu koja je upravo izašla, osvojit ćeš tu novost od prvoga trenutka, pa je nećeš poslije morati slijediti i progoniti. Hoće li se to baš sad zbiti? Nikad se ne zna. Pogledajmo kako započinje. Možda si već u knjižari počeo listati knjigu. Ili nisi mogao jer je bila zavučena u celofansku čahuru? Sad si u autobusu, stojiš medu ljudima ovješen jednom rukom o ručku, i počinješ slobodnom rukom odmotavati zamotak, gestama pomalo nalik na geste majmuna koji želi oljuštiti bananu, viseći u isto vrijeme na grani. Pazi, udaraš laktovima suputnike. Barem se ispričaj. Ili možda knjižar nije zamotao knjigu; dao ti ju je u vrećici. To pojednostavljuje stvari. Sjediš za volanom svojega automobila, čekaš pred semaforom, izvlačiš knjigu iz vrećice, otkidaš prozirni omotač, počinješ čitati prve retke. Na tebe se sručuje lavina prodornih sirena; zeleno je, kočiš promet.

Sjediš za svojim radnim stolom, knjigu si kao slučajno odložio medu službene papire i u jednome času pomičeš neki dosje i knjiga ti se nađe pred očima; rasijano je otvaraš, nalaktiš se na stol, naslanjaš sljepoočnice na ruke stisnute u šake, izgleda kao da usredotočeno proučavaš neki spis a zapravo istražuješ prve stranice romana. Malo-pomalo, zavaljuješ se leđima na naslon, podižeš knjigu do visine nosa, naginješ stolicu tako da balansira na stražnjim nogama, otvaraš pokrajnju ladicu pisaćeg stola da nasloniš stopala, položaj stopala za vrijeme čitanja neobično je važan, pružiš noge preko stola, preko neriješenih spisa.

Ali zar ti to ne izgleda kao pomanjkanje poštovanja? Poštovanja, razumije se, ne prema tvome poslu (nitko ne kani raspravljati o tvojoj produktivnosti, recimo da je tvoja služba sretno uklopljena u sustav neproduktivnih aktivnosti koji sačinjava velik dio nacionalne i svjetske ekonomije), nego prema knjizi. Još je gore ako iz nužnosti ili iz ljubavi – pripadaš onima za koje raditi znači doista raditi, obavljati – namjerno ili nehotice – nešto potrebno, ili barem nešto što nije izlišno, bilo za druge, bilo za sebe; u tom te slučaju knjiga, koju si ponio sa sobom na radno mjesto kao neku vrstu talismana ili amuleta, izvrgava stalnim kušnjama, da svaki čas otkidaš po nekoliko sekundi od glavnoga predmeta svoje pažnje, pa bio to perforator kompjutorskih kartica, štednjaci u kuhinji, komandne poluge na buldožeru ili opružen pacijent, otvorene utrobe na operacijskom stolu.

Ukratko, bolje je da potisneš nestrpljivost i pričekaš dok ne stigneš kući, pa da tek tada otvoriš knjigu. Sad možeš. U svojoj si sobi, smiren si, otvaraš prvu stranicu, ne, posljednju jer najprije želiš vidjeti koliko je knjiga velika. Nije prevelika, srećom. Romančine koje se danas pišu zacijelo su besmislica: dimenzija vremena otišla je u komadiće, možemo živjeti ili misliti samo za onih krhotina vremena što se udaljavaju svaka svojom putanjom i odmah nestaju. Vremenski kontinuitet možemo ponovo naći samo u romanima iz doba kad se vrijeme više nije ukazivalo kao nepomično a još nije eksplodiralo, iz doba koje je trajalo negdje oko stotinu godina a potom je nestalo.

Premećeš knjigu u rukama, prečitavaš rečenice na stražnjoj strani ovitka, općenite fraze koje ne govore mnogo. Tako je bolje, nema tu govora koji bi se htio ugurati ispred govora koji knjiga sama treba izravno da iznese, ispred onoga što ti sam treba da izažmeš iz knjige, bez obzira ima li toga mnogo ili malo. Svakako, i to kruženje oko knjige, čitanje naokolo prije nego što se počne čitati iznutra, predstavlja dio uživanja u novoj knjizi, ali, kao i svako uživanje u predigri, ima svoje optimalno trajanje, ako želimo da nas dovede do potpunijega užitka u obavljanju samoga čina, naime u čitanju knjige.

Eto, dakle, sad si spreman da pročitaš prve retke na prvoj stranici. Spremaš se da prepoznaš jedinstveni autorov stil. Ne. Uopće ga ne prepoznaješ. Ali, kad se bolje razmisli, tko je ikad i rekao da taj autor ima neki jedinstveni stil? Dapače, poznato je da je to pisac koji se mijenja od knjige do knjige. I upravo se po tim promjenama prepoznaje da je to on. Ali, čini se da ovo ovdje nema nikakve veze sa svim onim što je do sada napisao, barem koliko se sjećaš. Je li to razočaranje? Da vidimo! Kao da se na početku osjećaš pomalo dezorijentiranim, kao kad ti predstave osobu koju si po imenu identificirao s nekim licem, pa nastojiš da se crte lica koje vidiš podudare s crtama kojih se sjećaš, a nikako ne ide. Ali, onda nastavljaš dalje i vidiš da se knjiga ipak dade čitati, bez obzira na ono što si očekivao od autora; sama knjiga po sebi čini te znatiželjnim, dapače, kad bolje promisliš, draže ti je što je tako, što se susrećeš s nečim za što još ne znaš šta je.

odlomak, 1979.

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Hesse: Biti sretan
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Rilke: Jesenji dan
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi

RegionElle: Nora Verde
Škrgo: Fejso
RegionElle: Jasmina Hanjalić