Dostojevski: I tako će biti do kraja svijeta

Obavezna lektira

Dopustit ćemo im i da zgriješe jer su slabi i nemoćni, a oni će nas voljeti kao djeca zato što ćemo im dopustiti da i zgriješe. Reći ćemo im da će im svaki grijeh biti oprošten ako ga počine s našim dopuštenjem, a da im dopuštamo i da zgriješe zato što ih volimo, i da ćemo kaznu za te njihove grijehe, ako treba, preuzeti na sebe. I preuzet ćemo, a oni će nas obožavati kao svoje dobrotvore koji uzimaju pred Bogom na sebe njihove grijehe. Oni neće imati nikakvih tajni pred nama. Dopuštat ćemo im ili zabranjivati da žive sa svojim ženama i ljubavnicama, da imaju ili nemaju djecu – sve to ovisno o njihovoj poslušnosti – pa će nam se drage volje i rado pokoravati. Najmučnije tajne njihove savjesti – sve, sve će to oni iznositi pred nas, mi ćemo o svemu odlučivati, a oni će rado prihvaćati naše odluke zato što ćemo ih time izbaviti od velikih briga i sadašnjih strašnih muka da sami slobodno o svemu odlučuju.

***

Oni poročni i buntovni, ali će na kraju postati ipak poslušni. Divit će se, ma i smatrati nas bogovima zato što smo im stali na čelo i pristali da odnosimo slobodu i gospodarimo njima – toliko će im na kraju biti strašna ta njihova sloboda! Ali mi ćemo im reći da slušamo Tebe i da vladamo u Tvoje ime. Opet ćemo ih obmanuti jer Tebe više nećemo pustiti među nas.

***

Nema trajnije i mučnije brige za čovjeka od toga da, čim postane slobodan, nađe što prije onoga kome će se klanjati. Ali čovjek teži za tim da se klanja onome što je već neprijeporno, toliko neprijeporno da će svi ljudi odjednom pristati da se tome svi odreda klanjaju. Jer briga tih jadnih stvorova nije samo u tome da nađu ono čemu ću se ja ili netko drugi klanjati, nego da nađu tako nešto u što će svi povjerovati i pokloniti mu se, i to bezuvjetno svi odreda. Eto, upravo je ta potreba za zajedničkim klanjanjem glavna muka svakog čovjeka pojedinačno i svekolikog čovječanstva otkako je svijeta i vijeka. Zbog tog zajedničkog klanjanja istrebljivali su jedni druge mačevima. Stvarali su bogove i pozivali jedni druge: “Ostavite se svojih bogova i dođite se klanjati našima, inače ćete stradati i vi i vaši bogovi!” I tako će biti do kraja svijeta.

iz romana Braća Karamazovi, 1879.

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Hesse: Biti sretan
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Castaneda: Priče o moći
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Hesse: Stepski vuk
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Ranpo: Pakao ogledala
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj

Rodić: Rendezvouz
Deduš: Ljeto