Isaković: Miris sjećanja

Obavezna lektira

Značajan dio književnog opusa Alije Isakovića (1932-1997) čine putopisi. Ovaj autor priređivač je prve bosanskohercegovačke antologije putopisa Hodoljublje iz 1973. godine. Njegova izrazito introspektivna zbirka Jednom, objavljena 1987. godine, skup je zapisa o pohodima na nepoznate geografske prostore i one koji se nose u sebi. Primjer je kako se strane zemlje pohode s radoznalošću, a domovina s ljubavlju.

Ovdje sve stvari dolaze umiljavajući se tvome govoru i laskajući ti: jer one bi htjele jahati na tvojim leđima.”

F. Nietzsche

Doći u rodni kraj. Izdaleka doći u rodni kraj. Doći poslije svega, svega. Istanjen godinama i bolom. Sam.

Prvo je naš avion kasnio više od tri sata i već smo se uveliko klatarili svijetlim hodnicima Fiumicina kao apatična goveda u klaoničkom labirintu. Zatim je avion kasnio četiri sata i ponekad mi je izgledalo da starim rapidno i da ne poznajem vlastitu ženu pred jednim od niza blještavih izloga. To mi sama neočekivano priznade, koračajući neko vrijeme pored mene dugačkim hodnicima Fiumicina i gubeći se ponovo, lijevo ili desno, ili drugdje. Stran si mi, reče žena uzgred, i nikad s tobom ne bih da već nisam. Susrećemo se, gledamo se, taj crni ogrtač… Dosada, besciljnost, tragikomedija izgubljenog popodneva.

Titraju na semaforu brojke i gradovi, stakla Fiumicina podrhtavaju neujednačeno, aluminijska grotla gutaju i bljuju kao Nojeve lađe, sva ta lica koja nešto govore, koja očekuju, koja se nadaju. Bijela, žuta, crna… Pored nas mlada Egipćanka ispisuje na koljenu stranice arapskog brzopisa, pored nas tri mlada Japanca iščekuju riječ Tokio, pored nas hrpa Dalmatinaca nagađa razloge našeg kašnjenja, pored nas buljuk beduina. Svi beduini su poodmaklih godina, svi bosi ili približno bosi, svi sa kanticama vode za abdest, svi u bijelim galabijama i svi s crnim kišobranima. Tako su upadljivi ti kišobrani. Tako mi je ružna riječ kišobran. Tako sam zaokupljen trivijalnostima. Ovim prizorom. Beduinke gledaju daleko preko ramena i pored ušiju onih ispred sebe, kao u zgusnutom krdu. Ne podnose ovaj pejzaž. Ubacuju polivinilske zavežljaje u aerodromske rendgenske komore i ubacuju tamo crne kišobrane koje im službenici ljutito vraćaju, prirodan pustinjski narod ne da se zbuniti i ta igra se ponavlja do posljednjeg zavežljaja i posljednjeg kišobrana. Svi šute i klize glatkim hodnicima Fiumicina, mirni, kao da tek idu na Kabu ili kao da se tek vraćaju. Oni idu, mi čekamo. Ustade mlada Egipćanka, odoše tihi Japanci, isprazniše se susjedne čekaonice, zatvoriše se mjenjačnice i prodavaonice suvenira. Mi već ne podnosimo međusobna zgledavanja, ne osluškujemo zvučnike, ne čitamo semafore. Dalmatinci gestikuliraju i psuju i smišljaju nove razloge zakašnjenja. Naša domovina je blizu, samo da se preleti Jadran, samo da se pokrenemo, samo da dotaknemo rodno tlo. Samo.

Kratak decembarski dan pod nogama i prva svjetla u oblačnom nebu Fiumicina. Više se ne sjećamo kad smo doputovali, šta smo osjećali i čemu se nadali. Čekamo i tanjimo se kao zakrpe. Još čekamo, istrajno. Neko dade lažan znak, vratismo se i ubrzo krenusmo, jer znak nije bio lažan. Dočeka nas leden vjetar na pisti, domaća lica pod repom aviona, domaće riječi, umorne i nedotjerane stjuardese i glupa sjedišta o koja se vežemo. I šutimo. Odmah. Zatim ponovo nešto čekamo. Jedno dijete plače. Gledam, sve je puno. Ne volim kad je sve puno i ne volim kad je sve prazno. I ne volim ovaj avion. Gledam trag gumenog stopala na lijevom krilu, trag kakav će ostaviti homo sapiens fossilis u vještačkoj stijeni koju će istaložiti ova civilizacija. Već smo iznad Apenina, u ledenom i mračnom nebu, i stjuardesa, bez trunke uvijanja, priznade da nas ne prima ni jedan aerodrom u zemlji. Tako reče. Blijeda i smirena. Na Primorju vjetar, u unutrašnjosti snijeg. Jedno je već izvjesno: ne slijećemo u Dubrovnik. Već smo deset sati u avionu, reče domaćički brižno. Vidim joj desnu stranu lica i vidim bradavicu na licu. Neću da gledam.

Let je miran ali niko ne ustaje sa sjedišta kao da to ustajanje može narušiti ravnotežu i time pojasniti bilo šta i bilo kako. Sada. Dogovaramo se o večeri, šapatom. Propustili smo kamenice i pelješko vino na Gundulićevoj poljani, propustit ćemo purice s mlincima kod Bednjanca, zakasnit ćemo na domaće kobasice i zelje u Gostilni pri žabarju na Miklošičevoj cesti, a sasvim je neizvjesna svaka pomisao o Beogradu i večeri kod Ive u Klubu, jer je pista zaleđena, snijeg dubok, a magla gusta. Javi se glavni pilot i kaza da nas Zagreb prima. Slijećemo za dvadesetak minuta.

Opet silno čekanje u hladnim staklenim pregradama, uz mrzovoljnu aerodromsku poslugu, bez izvinjenja, bez ohrabrenja. Izgleda nam, na jedan od bezbroj mogućih načina, da smo mi koji dolijećemo s juga krivi što je u našoj zemlji snijeg, što je pao iznenadno i obilno, i tako iznenadno kao da nikad ranije nije padao.

Doći u rodni kraj. Izdaleka doći u rodni kraj. Doći poslije svega, svega. Istanjem godinama i bolom. Sam. Nevjerovatno… Nema onih ljudi iz djetinjstva. Nema majke na vratima. Svijetlo lice, blag i pomalo prijekoran osmijeh. I praštanje u uglovima toplih očiju i na rubu usana. Moja nedolaženja i njene bore kao stijena i lišaji. Njene prosute godine u svehlim njedrima. Ista blaga kretnja ka mahrami i stidna suza. Isti onaj glas, dragahan, umoran i bliži zemlji. Lijevo oko titra mjereći moje nedolaženje i moj talog. Sretna je i nijema. Ne zna hoće li prije riječju ili suzom. Stid je što je zatečena.

Stojim pred izlizanim kućnim pragom i nemam koga da zagrlim. Pamtim kako me odbi od sise. Tu, pred vratima, desno. Pod odrinom. Toplo ljeto, svježi grozdovi i mlake pčele nad glavom. Kao sada. Majka je namazala bradavice smrčevom smolom. Tako. Strugao sam smolu treščicom i plakao. Nisam odmah znao otkud najednom to gorko i ljepljivo čudo i kad me majka sažalno pomilova, znao sam da je to čudo njeno i da me odbija ozbiljno. Draža mi je bila lijeva dojka i dok sam se upinjao, pomilovala me rukom po tjemenu. Čak je pokušavala da moju mladu srdžbu ublaži veselošću koja joj nije pristajala. Bijah duboko povrijeđen. Imao sam tri godine. I sada jasno vidim majku kako se naginje i nježno nudi pridržavajući dojku palcem i kažiprstom. Još gledam svoje sitne, nedorasle kretnje. To je bilo kao da sada gledam. Pamtim miris njedara, miris njenog lijevog pazuha. Ne mogu reći kakav miris. Možda miris kakvim odiše vrela nepokošena livada, možda miris prezrelog mlijeka i miris topline, dobrote i dragosti. Možda samo miris sličan mome, sadašnjem… Nikada više ne bijasmo tako bliski. Kao da se prekinu ona nevidljiva pupčana vrpca. Toga dana se odmetnuh. Tog dana odrastoh. Tog popodneva. Tako je bilo. Majke više nije, ali je sve tako bilo. Tako.

E-e!

Stojim pred izlizanim kućnim pragom i osluškujem. Nikoga. Gledam, čini mi se da svaki kamen razgovara sa mnom. Sjedoh pod košćelu. Zagrlio bih kamen što me pamti i poznaje moj dodir. Vidim, još su u njemu slova koja sam prva naučio i prva uklesao. Jedno ime. Hej! Milujem plitke nevješte bridove i zaustavljam dah. Nema više košćele. Nema njene sjenke nad guvnom. Nema traga da je bila. Nevjerovatno. Toliko praznog neba nad glavom. Zamišljam dokle su dopirale grane koje smo mrsili i brstili sitne plodove, lagahni kao ptice.

Miriše suha zanovijet, mirišu odžaci, miriše škrabotina, bijela kao mladinski vijenac, mirišu kapine pored zaraslog guvna i pored janjila. Ne vidim čatrnju ispod harema, ne vidim otkriven bosnik i žedne pčele, ne vidim naliveno burilo začepljeno šišarikom. Ne vidim uže i gipka majčina ramena. Ništa ne vidim. Samo osjećam.

Opet avion i šutnja. Izmijenili smo se. Svi smo zreliji. Dijete ne plače. Vezani smo, umorni i osamljeni. Letimo iznad uzoranog i zasniježenog panonskog blata. Jedva nazirem krilno poziciono svjetlo u magli koja je čađava i končasta. Naša nebesna letjelica sudara se sa česticama zemaljskih otpadaka što su u kapima vode i podrhtava kao dječiji zmaj iznad zavičaja. Ronimo. Stopalima, kao da su ponovo bosa i tek moja, osjećam izvlačenje flapsova na krilima i čujem šum mehanizma, šum uvećan strahom. Samo smo korak iznad zemlje ali ništa ne vidimo. Samo osjećamo blizinu rodne grude i bojazan od prvog dodira.

Obavezna lektira

Ujević: Augustovska noć
Krleža: O elementima
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Antić: Pustinja
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Ladin: Bože sve kako si rekao
Antić: Kroj
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Kavafi: Iščekivanje varvara
Krleža: Jesenja pjesma
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!

Duraković: Šta sa čudima
Šenoa: Budi svoj!
RegionElle: Tena Lončarević
Žujo: General i cvijet