Obavezna lektira
Ima starinskih snova punih paučine
te prijaju kô sive stoljetne butelje;
a ima snova olovnih i mračnih
kad nas kamen mlinski
kô pakleni mlin melje.
Ima snova čudnih, kô gusta brabantska slika:
na ulicama strava, rat, požar i vika,
a đavo govori pod lûkom crkvenog zvonika,
krajina je mračna, puna modrih i zelenih vidika.
Kô stari sanovnici i truli kalendari
u snu leže mnoge nepoznate stvari.
Gibaju se sjene, u oklopu, viteške,
govore se riječi iskrene i teške.
U snu je slika lika ljudskog oblačna i dobra,
u srcu bližnjeg sniju riđovka i kobra.
Bacaju se karte, cekina zveči zveket
u mjesečini mlačnoj polutihi kreket.
Stvari se bûde, nejasne i jasne.
U snovima svijeća uma gasne
a pale se boje neobične i krasne.
Spram jutra snovi gasnu kô sjaj starih slika,
po slici se snova pukotine miču.
Pjega za pjegom kao sjene niču
i gasne lik za likom u bezličju bez lika.
Boje su još snova kô ptice na dlanu,
na vršku prsta topal udar krila, lepet.
A u srcu odsjaj, titraj, oblak, trepet.