Obavezna lektira
Glume heroje jer su kukavice, a svece jer su pokvareni; glume ubojice jer umiru od želje da ubiju svog bližnjeg; glume jer ljudi su lažljivci od rođenja.«
VII
Uvijek je izgledala tako čista, elegantna, da sam mislio kako druge ne izgledaju nikad tako. A nije imala mnogo haljina. Naprotiv, imala ih je malo. Kad smo još zajedno učili, pa se uprljala tintom, bacala je knjige na zemlju i odmah odlazila u kupaonicu da se opere. Kad je uprljala bilježnicu, makar i malom piknjicom tinte, kidala je stranicu i pisala ponovo. »Zašto to radiš. Tako ćeš izgubiti mnogo vremena«, govorio sam joj. Bolje da uzmeš žilet i ostružeš. Neće se ništa poznati«. Ali ona nije htjela. To je bilo jedino što ju je moglo naljutiti. Sljepoočice bi joj nabrekle, a usta se napućila. Ali dok se vratila iz kupaonice, već se smiješila. Njena školska uniforma sastojala se iz bijele bluze i plave suknje. Ponekad sam je gledao kad se vraćala iz škole i mislio: »Nijedne mrlje, nije se čak ni zgužvala«. Imala je jednu kockastu haljinicu koja se zatvarala vrpcom pod vratom. Bila je bez rukava i oblačila je na nju vestu smeđe boje. Kako joj je lijepo pristajala! Zakopčavala je samo dva posljednja dugmeta, a gornji dio veste je lepršao u zraku. To joj je bila praznička haljina, koju je oblačila kada je nedjeljom išla rođacima. Nedjelja mi je bila najgori dan. Ustajao sam rano i odlazio na Trg Bellavista. Sjedao sam na klupu i pazio na njenu kuću, da mi ne bi izmakle kada izađu. Ostale dane u sedmici, Tere je išla kupovati kruh u pekaru Kineza Tilaud, koja se nalazi kraj kina. Ja bih rekao: »Kakva slučajnost. Uvijek se sretnemo.« Ako je bilo mnogo ljudi, ja sam se gurao i otvarao prolaz, a Kinez Tilau, kao dobar prijatelj, posluživao me prije ostalih. Jednom je Tilau, kad nas je opazio, rekao: »Ah, došli su mladenci. Dva peciva, kao uvijek?« Oni koji su stajali okolo, nasmiju se. Tere se zacrveni, a ja rekoh: »No, Tilau, ostavi se šala i poslužuj.« Međutim, nedjeljom je pekarnica bila zatvorena. Tada sam se postavio u predvorje kina na Bellavisti ili u jednu od banaka i promatrao ih izdaleka kako prolaze. Čekale su omnibus koji ide za Costaneru. Ponekad sam izvodio scenu slučajnog prolaznika. Stavljao sam ruke u džepove i, zviždučući i gurajući pred nogom kamen ili poklopac neke boce, prolazio sam kraj njih ne zaustavljajući se i pozdravljao: »Dobar dan, gospođo; zdravo, Tere«, nastavljajući put. Ulazio bih u kuću ili išao do Saez Pefie.
Kockastu haljinu oblačila je i ponedjeljkom uveče, kad ju je teta vodila u kino na Bellavisti. Ja bih rekao majci da moram posuditi bilježnicu i izlazio sam na ulicu. Tada bih odlazio do Trga Bellavista, čekao dok izađu iz kina i gledao ih kako prolaze. Tereza je govorila o filmu koji je gledala.
Ostalih dana oblačila je smeđu suknju. Bila je iznošena i stara. Ponekad sam nalazio tetku kako joj krpa suknju, a radila je to tako vješto da se uopće nije primjećivalo. Nije bez razloga bila švelja. Ako je ona sama krpala, ostajala je tada u školskoj uniformi sve dok ne bi dovršila krpanje, a da se ne zaprlja, stavljala bi novine na stolicu gdje je sjedila. Uz smeđu suknju nosila je bijelu bluzu, koja se kopčala na tri dugmeta, ali ona je zakopčavala samo dva, pa joj je lijepi tamnoputi vrat ostajao slobodan. Zimi je na bijelu bluzu stavljala vestu smeđe boje. Ja sam mislio: »Kakav ukus za oblačenje!«
Cipela je imala samo dva para i tu joj ukus nije mogao mnogo poslužiti, ali ona se i tu snalazila. U školu je nosila crne cipele sa vezicama, koje su bile kao muške, ali budući da je imala malu nogu, opet je izgledala lijepo. Uvijek su blistale od čistoće, bez imalo prašine ili mrlja. Kad bi se vratila kući, vjerojatno ih je odmah čistila, jer ja bih je viđao u crnim cipelama kako se vraća iz škole, a kad bih dolazio poslije toga k njoj da učimo, ona je već imala na nogama bijele cipele, a crne su bile u hodniku kraj vrata, blistave od čistoće, poput ogledala. Ne vjerujem da ih je svaki dan mazala kremom, ali vjerojatno ih je glačala krpom.
Bijele cipele bile su veoma stare. Kad je sjedila s nogom preko noge, ja sam vidio da su joj potplati već potpuno poderani, s rupama na više mjesta, a jednom, kada se lupila o stol nogom i zavrištala, dojurila je teta i skinula joj cipelu, trljajući udareno mjesto. Ja sam tada vidio da je u cipeli savijen karton i pomislio sam: »Potplat ima rupu«. Vidio sam je kako čisti bijele cipele. Mazala ih je i premazivala dugo vremena bijelom kredom, vrlo pažljivo, kao da radi školsku zadaću. Sve je radila uredno i s mnogo pažnje. Poslije toga izgledale su kao nove, ali za malo vremena. Čim je dotaknula njima nešto, na tom mjestu se kreda skinula i cipele su opet imale mrlje. Jednom sam pomislio: »Kad bi imala puno kreda, cipele bi joj stalno bile čiste. Mogla bi nositi jednu kredu uvijek u džepu i čim bi joj se malo uprljala, izvadila bi kredu i namazala je.« Nasuprot mojoj školi nalazila se knjižara. Jednog dana uđem i zapitam koliko stoji kutija sa kredama. Velika je stajala šest sola, a mala četiri i po. Nisam znao da je tako skupa. Stidio sam se da tražim mršavog Higuerosa novce, a nisam mu još vratio niti onaj jedan sol. Sada smo bili bolji prijatelji nego ranije, iako smo se rijetko viđali, uvijek u istoj krčmi. Pričao mi je viceve, pitao za školu, nudio mi cigarete i učio me kako ću ispuštati dim kroz nos. Jednog dana se ohrabrim i zamolim ga da mi posudi četiri i po sola. »Veoma rado, sve što želiš«, i dadne mi novac a da me nije ni upitao zašto mi je potreban. Otrčao sam u knjižaru i kupio kutiju s kredama. Mislio sam da ću joj reći: »Donio sam ti dar, Tere«. Još dok sam ulazio u kuću, namjeravao sam to reći, ali čim sam je ugledao, promijenio sam plan, rekavši:
»Dobio sam ovo u školi, a meni ne treba. Hoćeš li ti?« A ona reče veselo: »Naravno, daj mi«.