Castaneda: Priče o moći

Obavezna lektira

“Hoću li ikad imati dovoljno (lične snage, op. prir.), s obzirom na brzinu kojom napredujem?”, upitah.

“To zavisi od tebe”, odvrati don Huan. “Dao sam ti sva potrebna obaveštenja. Sada na tebi leži odgovornost da prikupiš dovoljno lične snage i pretegneš tas vage.”

“Govoriš u metaforama”, rekoh. “Reci mi to direktno. Reci mi tačno šta treba da činim. Ako si mi to već rekao, uzmimo kao da sam zaboravio”.

“Ti tačno znaš šta ti treba”, reče on.
 Rekoh da katkad mislim da znam, ali da uglavnom nemam samopouzdanja.

“Bojim se da brkaš pitanja”, reče. “Ratnikovo samopouzdanje nije samopouzdanje običnog čoveka. Prosečan čovek traži sigurnost u očima posmatrača i to naziva samopouzdanjem. Ratnik traži da bude besprekoran u sopstvenim očima i to naziva skromnošću. Prosečan čovek je vezan za svoje prijatelje, dok je ratnik vezan samo za sebe. Ti možda juriš nedostižno. Nalaziš se na nivou samopouzdanja prosečnog čoveka sada kada bi trebalo da budeš na nivou skromnosti ratnika. Razlika između ove dvojice je očita. Samopouzdanje podrazumeva da se nešto sigurno zna; skromnost uključuje besprekornost u delima i osećanjima pojedinca.
”

“Pokušavao sam da živim prema tvojim preporukama”, rekoh. “Možda i nisam najbolji, ali za sebe jesam. Je li to besprekornost?”

“Nije. Moraš činiti bolje od toga. Neprekidno moraš prevazilaziti svoje mogućnosti.”

“Ali bila bi to ludost, don Huane. Niko to ne može učiniti.”

“Ima mnogo stvari koje danas činiš, a koje bi ti pre deset godina izgledale kao ludost. Te stvari se same po sebi nisu promenile, već se tvoja ideja o tebi samom promenila; ono što je ranije bilo nemoguće, sada je savršeno moguće, i možda je tvoj konačni uspeh u tome da promeniš samog sebe samo pitanje vremena. U toj stvari jedini mogući pravac za ratnika je da dela dosledno i bez rezerve. O ratnikovom putu ti dovoljno znaš da bi se prema njemu ravnao, ali ti na putu stoje tvoje stare navike i uobičajene radnje.”

Razumeo sam šta je hteo da kaže.

“Misliš li da je i pisanje jedna od tih starih navika koje bih morao da promenim?” upitah.

“Treba li da uništim svoj novi rukopis?” Nije odgovorio. Ustao je i osvrnuo se da pogleda ivicu žbunja.

Rekoh mu kako sam od raznih ljudi dobijao pisma u kojima mi govore da je pogrešno što pišem o svom učenju. Kao primer iz dosadašnje prakse naveli su to kako su učitelji istočnih ezoternih doktrina zahtevali da se njihovo učenje čuva u apsolutnoj tajnosti.

“Možda se ti učitelji samo prepuštaju tome da budu učitelji”, reče don Huan i ne pogledavši me. “Ja nisam učitelj, ja sam jedino ratnik. Prema tome, zaista ne znam kako se učitelj oseća.”

“Ali možda otkrivam stvari koje ne bih smeo, don Huane.”

“Nije važno šta neko otkriva, a šta zadržava za sebe”, reče on.

“Sve što radimo, sve što jesmo, počiva u našoj ličnoj snazi. Ako je imamo dovoljno, jedna reč je dovoljna da promeni tok našeg života. Ali, ako nemamo dovoljno lične snage, i najveličanstveniji deo mudrosti može nam biti otkriven a da nam to otkriće baš ništa ne znači.”

“Reći ću ti sad možda najveću mudrost koju je iko ikad mogao izreći”, reče on. “Hajde da vidim šta možeš da učiniš sa njom. Da li znaš da si baš ovoga časa okružen večnošću? I znaš li da tu večnost možeš da iskoristiš ako to želiš?”

Posle duge pauze, tokom koje me je istančanim pogledom podsticao da nešto izjavim, ja rekoh da ne razumem o čemu govori.
 “Tamo! Večnost je tamo!”, reče on pokazujući prema horizontu.
 Onda je pokazao ka zenitu. “Ili tamo, ili možda možemo reći da je večnost poput njih.” Raširio je ruke da označi istok i zapad.
 Gledali smo se. U očima mu je bilo pitanje.

“Šta ti na to kažeš?”‚ upitao je podstičući me da se udubim u ono što je govorio.
 Nisam znao šta da kažem.
 “Znaš li da se možeš zauvek rasprostreti u bilo kom od pravaca koje sam ti pokazao?”, nastavi on. “Znaš li da i jedan tren može biti večnost? To nije zagonetka; to je činjenica, ali samo onda ako se vineš do tog trenutka i iskoristiš ga da zauvek ponese tvoju sveukupnost u bilo kom pravcu.
”

Gledao me netremice.
 “To ranije nisi znao”‚ reče smešeći se. „Sad znaš. Otkrio sam ti to, što tebi ama baš ništa ne znači, jer nemaš dovoljno lične snage da korisno upotrebiš moje otkriće. Ali, kada bi je imao, same moje reči bi ti poslužile kao sredstvo da prikupiš svu sveukupnost i njen presudan deo izneseš van granica u kojima je ona sadržana.”

Prišao mi je i prstima me bocnuo u grudi; bio je to lak dodir.
 “To su te granice o kojima govorim”, reče. “Van njihovih okvira može se izaći. Mi smo osećanje, svest koja je njima ovde zatvorena.”

Snažno spusti obe ruke na moja ramena. Beležnica i olovka mi padoše na zemlju. Don Huan zgazi beležnicu, zagleda se u mene, a zatim se nasmeja. Upitah ga da li mu smeta što hvatam beleške. On mi ubedljivim glasom reče da mu ne smeta i skloni nogu.

“Mi smo svetlosna bića, a za jedno svetlosno biće važna je samo lična snaga. Ali, ako me pitaš šta je to lična snaga, moram ti reći da je moje objašnjenje neće rastumačiti.”

odlomak, Priče o moći, 1974.

Obavezna lektira

Dnevnik Ane Frank
Ujević: Augustovska noć
Apollinaire: L'Otmika
Mučenje nadom
Isaković: Božija kazna
Samokovlija: Nosač Samuel
Borges: Paracelsusova ruža
Miljković: Balada
Boccaccio: Dekameron
Kipling: Ako
Céline: Fragmenti pisama
Sidran: Ne mogu da zaspim
Bašeskija: Ljetopis
Selimović: Džemal
De Montaigne: O spavanju
U pohvalu spokojstvu
Dizdar: Putovi
Miłosz: Abecedar
Updike: Kosmička drskost
Tagore: Molitva
Borges: Modri tigrovi
Brodski: Bosanska pjesma
Pindar: Pjesnik o ratu
Jesenjin: Pesma o keruši
Miłosz: Sarajevo
Szymborska: Pod istom zvijezdom
Baudelaire: Albatros
Cvetajeva: Ja ću te oteti
Matoš: Sarajevo
Milišić: Smeće
Vešović: Grad
Šenoa: Budi svoj!
Poe: Filozofija kompozicije
Poe: Gavran
Saramago: Riječi
Matvejević: Stanovnici obale
Ady: Rođak smrti
Domanović: Vođa
Sarajlić: Posveta
Andrić: Zlostavljanje
Kovač: Knjige za potpalu
Marinković: Ruke
Tournier: Istina o konju
Trifunović: Tri pjesme
Debeljak: Mrtva straža
Pasternak: Bez naslova
Balašević: Krivi smo mi
Prévert: Izgubljeno vreme
Krmpotić: Pohvala ničemu
Priča o Sumnjivom licu
Borges: Zid i knjige
Vrkljan: Čarolija zaborava
Sekulić: Ave Marija
Sijarić: Bihorci
Ćorović: Na vodi
Šantić: Duša
Davičo: Apoteka
Osti: Haiku
Akutagawa: Mandarine
Hajjam: Rubaije
O'Faolain: Neosjevernjak
Raičković: Niti
Whitman: Sedim i posmatram
Mamleev: Tumarala
Plath: Jutarnja pesma
Rumi: Dođi
Sarajlić: Kokošija pamet
Sušić: Kad se vratim
Tišma: Upotreba čoveka
Andrić: Noć
Vešović: Eto tako
Ranpo: Pakao ogledala
Trakl: Grodek
Šop: Kuda bih vodio Isusa
Krleža: Sanjam o sjeni 
Joyce: Eveline
Vargas Llosa: Grad i psi
Dragojević: Lipanj
Oliver: Svakoga jutra
Debeljak: Tetovaža pod mostom
Pound: Daljnje instrukcije
Borges: Everything and Nothing
Krleža: Badnjak
Koš: U Mostaru
Krleža: Plameni vjetar
Kordić: Gospa iz Međugorja
Kordić: Otvorena kuća
Prešern: Kud
Krleža: O snovima
Miłosz: Drugi prostor
Ungaretti: Braća
Andrić: Pismo nikome
Bagrjana: Daljina
Bonnefoy: Uvijek isti glas
Kulenović: Pismo izdajici
Karahasan: Miris straha
Dickinson: Strah me
Šimić: Veliki ubijač
Tontić: Žega

Sidran: Tuga
Krmpotić: Ako Tebe znam
Stefanović: Reč o promaji