Obavezna lektira
Bengalski književnik Rabindranath Tagore stvarao je i pod pseudonimima Bhanu Singha Thakur, Gurudev, Kabiguru i Biswakab. 1913. dobio je Nobelovu nagradu za književnost i postao prvi neevropski književnik kojem je uručena ova prestižna nagrada. Ovjenčan je i titulom viteza britanske vlade ali se ovog priznanja odrekao u znak protesta zbog masakra u Amricanu kada su Britanci pogubili 400 Indijaca.
Prve stihove piše kao osmogodišnjak. Do 17. godine obrazuje se kod kuće, otac mu je bio filozof i mistik, a onda odlazi u Englesku na studij prava. Nije imao previše vjere u formalno obrazovanje, dvije godine kasnije vraća se u Englesku i posvećuje književnom radu. Osnovao je školu koja i danas radi pod nazivom Visva Bharati.
Kao autor 2.000 pjesama, 1.000 poema, 8 romana, 24 drame i brojnih eseja koji se bave filozofskim, religijskim, obrazovnim i društvenim temama, imao je snažan uticaj u bengalskoj književnosti, mnoga njegova djela i danas su nepoznata izvan ove zemlje. Modernizovao je bengalsku umjetnost odupirući se jezičkim ograničenjima. Autor je muzike i teksta indijske nacionalne himne a napisao je i riječi i melodiju pjesme koja je danas himna Bangladeša.
Nobelovu nagradu je dobio za zbirku Gitandžali.
Molitva
Tamo gdje je misao bez straha i glava se drži uspravno
Gdje je znanje besplatno
Gdje svijet još nije polomljen u komade
Tijesnim poznatim zidovima
Tamo gdje riječi izlaze iz dubine istine
Gdje neumorna težnja pruža svoje ruke prema savršenstvu
Gdje bistra struja razuma još nije izgubila put
U turobnoj pustinji mrtvih navika
Tamo gdje je um vođen tvojom rukom
U uvijek rastuću misao i akciju
U tom slobodnom raju, moj Oče,
Probudi moju zemlju