Obavezna lektira
Đuro petnaest i više godina nije vidio domovinu.
Dječak, snažan i zdrav, željan posla i sreće, uputio se u svijet. Posla je našao, sreće malo. Pleća su mu bila široka i nosio je teret, koliki mu je bog odredio.
Tek što je malo zavirio ovdje i ondje, već je našao posao u novoj tvornici u blizini velikoga grada i ostao tamo petnaest i više godina. Ujutro, kad je svanjivalo, odlazio je u tvornicu, navečer, kad se smrkavalo, vraćao se iz tvornice; bijelog dana nije vidio. I svaki put, kad se vraćao iz tvornice, njegovo je tijelo bilo za tri kapi krvi siromašnije: jednu mu kap popiše silni strojevi, druga kap nesta u crnoj prašini, dok se treća istopila u rakiji.
Jednom zgodom, upravo kad je Đuro podigao ruku, da rukavom obriše znoj sa čela, iznenada zaigraše strojevi pred njim, kao da su oživjeli, pa i sam se zavrtio u krugu, a kad je kleknuo na zemlju, iz njegovih je usta potekla crna krv.
– Što se dogodilo? – upitao je druga.
– Svršeno je, prijatelju, svršeno! – odgovorio je drug. – Čini mi se da ćeš se naskoro odmoriti!
– Kako – odmoriti?
– E, prijatelju, petnaest godina i svakog dana tri kapi, tri kapi krvi… nije to šala! I ja ću poći tvojim putem, svi ćemo poći – što da plačemo? Radio si, naradio se, sad umri!
– Ako ću morati umrijeti, pokorit ću se! – rekao je Đuro i otišao i više nije navraćao u tvornicu.
Dok je radio, nije osjećao niti je pomislio, kako mu otiče iz tijela mlada snaga u sve tanjem mlazu. Sad je sjedio na postelji bez posla, bio je veoma umoran i ustanovio je, da je izmožden i bolestan starac. I teško mu bî kod srca.
„Eto, Đuro!“, pomisli. „Radio si petnaest godina i više, nisi vidio bijela dana, nisi se nauživao radosti; za tebe nije postojao blagdan, iskopana raka bit će tvoj praznik i tvoj odmor!“
Te je večeri čuo, kako su iz daljine, iz domovine, zahujale šume.
„Pozdravljaju me u proljetnom vihoru!“, spopalo ga sve do srca.
I smjesta je svezao zamotuljak i krenuo na put. Dug je bio ovo put, kroz tri su zemlje putovala crna željeznička kola. Kad je svanulo treće jutro, Đuro je zadjenuo zamotuljak na rame i sišao iz kola.
Tek što se noga dotakla rođene zemlje, uskipjelo je u njemu i zaigralo, nešto nalik na mladi život.
– Petnaest i više godina, majko, nisu te gledale moje jadne oči!… Da si mi zdravo, bezgranično polje, ispunjeno mirisima… Da si mi zdravo, ponosna šumo, što pjevaš do neba… I da si mi od srca zdravo, moj rodni kraju, što se bijeliš na zelenu brežuljku!
Kud je nestala bolest? Gdje je umor? Oganj se vratio očima, snaga je uskipjela u grudima.
– Blagosiljam te, hvalu ti odajem, majko domovino… Ti roditeljice, samilosna preporoditeljice!
Radosnim je koracima krenuo uzbrdo. Na uzbrdici došao mu u susret susjed, rosan mladić nekad, sad čovjek s brkovima i mrk.
– Hej, Jovo! – uskliknu Đuro.
Susjed je šutio.
– Zar me više ne poznaješ? Ja sam, Đuro!
– Đuro? Koji Đuro?
– Petnaest i više godina ima…
– Zar onaj Đuro?… Mnogo si se promijenio, bolestan si i mršav. Ni rođena te majka ne bi prepoznala!
Tuga ispuni Đurino srce.
Ispod sela sreo je drugog susjeda; ni drugi ga susjed nije prepoznao.
– Onaj Đuro, kažeš? A zašto se, Đuro, sad vraćaš iz njemačkih zemalja?
– Da umrem u domovini.
– Jesi li tamo mnogo zaslužio?
– Bolest sam zaslužio.
– Upravo dovoljno za smrt… Kako ćeš živjeti, kad nemaš ni kuće ni polja, a uskoro tako reći ni ruku?
Đuro je oborio glavu.
– Ej, jošte kako!…
– Njemačkoj si zemlji dao život, dok si kući donio smrt, Đuro!
Đuro je tužan produžio.
– Kamo ću? – pomisli. – Poći ću u šumu, među tuđince i rakijaše… i sam tuđinac u domovini i njen oskvrnitelj!
Sreo je trećeg susjeda i oborio glavu pred njim prije nego što ga je ovaj oslovio.
– Kamo sad, Đuro? – upitao je susjed. – Siromasi smo i teško je izdržavati čovjeka, što je u tuđoj zemlji istrošio svoju mladost!
– Otići ću u šumu!
– Kako u šumu? Tà jedva se držiš na nogama preda mnom, kakav si! Ne, nećeš u šumu, ni u polje nećeš, već na toplu slamu!
Đuro je imao osjećaj, da nosi kamen na leđima. Bio je umoran i sjeo je kraj puta, na zamotuljak, da se odmori.
S puta je podigao grudu zemlje, pomilovao je dlanom kao obraz djetetu.
– Zemljice, majko!…
Suza se skotrljala na grudu; tad se Đurino lice bilo svelo na mrtvačko, nalik na lice starca koji sjedi pred rakom, što je iskopaše za njega.
Dugo se odmarao Đuro, a kad je podigao glavu, pred njim su stajali susjedi.
– Tako je, Đuro. Nećemo ti uskratiti toplu slamu, pa ni kruh; i nećemo ti predbacivati, Đuro, što ne žanješ, gdje si sijao… Da si nam zdravo!
Đuro se digao.
– Ljudi božji, braćo, imao sam domovinu i zdravlje; sad, kad sam obadvoje izgubio, otvoriše mi se oči i vidješe da sam imao i zdravlje i domovinu… Pokažite mi, braćo, gdje je raka, za mene iskopana!
Bio je umoran, legao je u staju, na toplu slamu, zaspao je i više se nije probudio.