Obavezna lektira
Michel Eyquem de Montaigne (28. februar 1533—23. septembar 1592) francuski je renesansni autor, utemeljitelj eseja kao književne forme koji se razlikovao od žanrova tradicionalno naslijeđenih iz antike.
Od 1571. do 1580. godine napisao je dvije knjige Eseja koje su imale 57 odnosno 37 poglavlja, a objavljene su u Bordeauxu. Osam godina kasnije u Parizu uz reizdanja prve dvije knjige, štampa i treću knjigu Eseja od 13 poglavlja.
Književna kritika je njegove eseje proglasila “krunom razvoja francuske renesansne književnosti”. De Montaigne piše o najrazličitijim životnim i filozofskim temama: o sjeti i tuzi, o osjećajima, o dokolici, o lažljivcima, smrti i besmrtnosti, seksu i ljubavi, prijateljstvu i Bogu, politici i prolaznosti, strastima, bolestima, vjeri i fanatizmu…
Razbor nam nalaže da idemo uvijek istim putem, ali ipak ne istom hitrinom; pa, iako mudar čovjek ne smije dopustiti ljudskim željama da zalutaju, on ipak može bez štete ili koristi po svoju zadaću dopustiti im da uspore ili požure korak, a ne postaviti se kao neki nepomični i bezosjećajni Kolos. Kad bi sama vrlina bila utjelovljena, uvjeren sam da bi joj bȉlo jače kucalo pred juriš nego pred ručak, a to će reći da je potrebno da se i ona zagrije i zanese. Zapazio sam i procijenio kao rijetku stvar da često veliki i iznimni muževi znaju čak i pred velike poduhvate i važne poslove toliko sobom vladati da ne skraćuju vrijeme određeno za spavanje.
Aleksandar je Veliki na dan određen za onu žestoku bitku protiv Darija tako čvrsto i do kasno ujutro spavao da je Parmenion bio prinuđen ući u njegovu ložnicu i, prišavši mu krevetu, dva ili tri puta morao ga je zvati po imenu samo da ga probudi, jer je bilo krajnje vrijeme da se krene u boj.
Car Oton, nakon što je donio odluku da se ubije i sredio sve svoje domaće stvari, podijelio novac slugama i naoštrio sječivo mača kojim je htio dokrajčiti život, želio je samo doznati jesu li mu se svi prijatelji sklonili na sigurno i onda je tako duboko zaspao da su ga sluge čule kako hrče.
Smrt toga cara ima mnogo sličnosti sa smrću velikog Katona, a ponajprije ovo: kad je Katon bio odlučio ubiti se i kad je samo čekao da mu donesu vijesti jesu li senatori otplovili iz luke utičke, tako je čvrsto zaspao da su ga iz susjedne sobe čuli kako puše; a kad ga je onaj što ga je bio uputio u luku probudio da mu kaže kako nevrijeme ne dopušta senatorima da dignu jedra, on pošalje još jednoga, okrene se u postelji i nastavi spavati sve dok posljednji teklič nije došao s viješću o njihovu odlasku. S onim što je učinio Aleksandar možemo ga usporediti i u onoj velikoj i burnoj pomutnji koja mu je prijetila zbog pobune tribuna Metela koji je htio objaviti u gradu odluku o opozivu Pompejevu za vrijeme zavjere Katilinine; pri toj je odluci samo Katon uporno stajao, pa je zbog toga između njega i Metela došlo do teških riječi i prijetnji u Senatu; no sutradan, kad je moralo doći do provedbe te odluke u gradu, gdje se Metel morao naći uz podršku naroda i Cezara, koji je tada bio na Pompejevoj strani, i gdje je bio praćen velikim brojem stranih robova i gladijatora, Katon je bio sâm i oboružan samo svojom čvrstom odlučnošću, tako da su se rođaci, njegova čeljad i mnogo čestitih ljudi našli u velikoj brizi. I bilo ih je koji su zajedno probdjeli noć, ne hoteći ni počinuti, ni jesti, ni piti zbog opasnosti koja mu se spremala; čak su mu žena i sestre kod kuće plakale, a samo je on sve zajedno hrabrio; i, nakon što je po običaju večerao, pošao je u krevet i dubokim snom spavao sve do jutra, kad ga je jedan od njegovih ljudi došao probuditi da pođu u okršaj. Sve ono što znamo iz drugih dana njegova života o veličini hrabrosti tog čovjeka, može učiniti da budemo potpuno sigurni u prosudbi da je sve to proishodilo iz jedne duše koja je bila toliko iznad svih tih događaja da se on o njima brinuo kao da su to sitne svakodnevne brige.
U pomorskom boju u kojem je August pobijedio Seksta Pompeja kod Sicilije, upravo kad je morao krenuti u borbu svlada ga dubok san da su ga njegovi prijatelji morali probuditi da dade znak za početak bitke. To je ponukalo M. Antonija da mu kasnije predbaci kako nije imao niti srca da otvorenih očiju pregleda raspored svojih snaga i da se nije usudio stati pred svoje borce sve dok mu Agripa nije došao s viješću o pobjedi što ju je izvojevao nad svojim neprijateljima. A što se tiče mladog Marija, koji je učinio još gore (jer je na dan svoje posljednje bitke protiv Sile, nakon što je rasporedio svoje čete i dao znak za početak borbe, legao u hlad pod jedno stablo da se odmori, ali ga je san tako svladao da se jedva probudio da vidi rasap i bijeg svojih ljudi, a da od bitke nije vidio ništa), kaže se da je to bilo stoga što je bio tako izmučen naporima da dugo nije spavao i da mu narav više nije mogla izdržati. I liječnici će vam potvrditi da je san toliko čovjeku potreban i da mu o tome i život ovisi; i doista čitamo da su kralja Perzeja Makedonskog, kad je bio zarobljenik u Rimu, ubili time što mu nisu dopustili da spava; međutim, Plinije navodi neke koji su dugo živjeli bez spavanja.
Kod Herodota čitamo da ima naroda kod kojih ljudi pola godine spavaju, a drugu polovicu bdiju.
A oni koji su pisali o životu mudraca Epimenida kažu da je bez prekida spavao pedeset i sedam godina.