Obavezna lektira
u kraju gdje nikad nisam bio, sretno izvan
svakog iskustva, tvoje oči imaju svoju tišinu:
u pokretu tvom nešto se krije što me okružuje
nešto što dotaći ne mogu jer je previše blisko
tvom pogledu nježnom koji me polako zatvara
i onda kad bih tako zatvoren bio, laticu po
laticu otvarala bi me ti kao što Proljeće otvara
(dodirujuć vješto i tajanstveno) svoju prvu ružu
il’ ako želiš da zatvoren budem, ja i život moj
u istom trenu opet ćemo zatvoreni biti
kao što srce ovog svijeta zamišlja
snijeg koji pomno posvuda pada
ništa što otkriti bismo mogli u svijetu tom
nema moć takve krhkosti kao što je tvoja: i
trajanje njeno s bojom krajolika svojih pobjeđuje
mene nudeći smrt i vječnost u svakom dahu
(ne znam što je to u tebi što zatvara
i otvara; al’ ipak jedan dio mene pojmi
da je glas tvojih očiju dublji od svih ruža)
nitko, čak ni kiša, nema tako malene ruke