Obavezna lektira
– Držite li da i na to nisam pomišljao? Onda se varate, i to mnogo. Mislio sam ja i te kako, danima sam mislio na samoubistvo, ali – što, vraga, da vam pričam, kad sam vidio tamnu, tako tamnu cijev revolvera onda… ama, eto, prislonio sam na desnu stranu grudi umjesto na lijevu, zatim sam se premišljao da li na čelo ili sljepoočnicu, najzad sam se sjetio da je, eto, smrt tako blizu, gotovo tu i – zar nije svejedno umrijeti ili ne! Uglavnom, bio sam slab, ali… Miroslav Babić najedanput shvati da zapravo govori sa samim sobom a trebalo bi da je neko tu pred njim i da ga sluša jer je postalo već nesnosno ispovijedati se samom sebi. Naviru iz unutrice sadržaji i pitanja, a Babić nema prijatelja. Sjeti se da je kod kuće bio jedinče.
– Usamljen sam.
Od toga osjećanja javi se jedna misao dalje. Zašto on ne bi mogao govoriti nekom nevidljivom, da zamisli forum kome će da se obrati, svejedno kome, samo da se rastereti.
– Glupost!, konstatova.
Ali je bila napast. Nehotice je započinjao zamišljeni govor pred vlastitim utvarama.
– Čujte ipak! Mogao bih ja ovo da zapišem, istina, ali neću. Neću, razumijete li! Neka sve bude tzv. nevezan razgovor u kome ću imati čast da vam se predstavim. Sad me se baš ne tiče ni to da bi vi kojima se obraćam postojali ili ne. Vi možete biti i fikcija, proizvod moje mašte, možda moja potreba da se iskažem, svejedno. Samo, znajte, ovo ja ne pišem jer nisam nikakva usidjelica koja se iživljava u dnevniku, a sve što se događa tako je neminovno i čvrsto odlučeno da meni preostaje još samo da izvršavam te svoje odluke, zamišljajući, kao od duga vremena, vas pred sobom. Dakle…
Pošto se je tim uvodom opravdao pred vlastitim prigovorima i olakšao donekle, Babić produžava besciljni monolog na beogradskoj ulici, pa kod kuće, u kafani, iz dana u dan.
– Mogao bih početi od ovog proljećnjeg sumraka, od prašine ili renesansnog prozora moje sobe, ali osjećam kako je taj početak glup. Mogao bih, uopšte, početi ma čim, svejedno, ali mi svi počeci izgledaju neizrecivo pohabani, iznošeni. I makar kako čovjek da otpočne, stvar koja se dogodila ne mijenja svoj oblik. Početak! Suvišna stvar. Ja ga besmisleno tražim već trideset i dva dana i sve što se u posljednje vrijeme sa mnom događa sve je to uzaludno kopanje po sjećanju da bi se uhvatilo neko uobraženje koje zovu početak. A ovo moje, da pravo kažem, i nema početka i ja, dozvolite mi da se izrazim, sumnjam uopšte u ma kakav početak.
Eto, to hoću da vam kažem, da se već više od trideset dana ja uzalud pokušavam sjetiti kako se je to rodila u meni misao o bježanju i kako se je razrasla do nevjerovatno živih predstava o krajevima gdje bi trebalo uteći.
Oduvijek sam volio puteve i ceste kao drage drugove, ceste bijele, prave, izlokane, vijugave, puteljke, što tonu u žitima pa se otimaju, kriju i zamiču, volio sam široke pogleda sa planina kad oblaci na obzoru liče vijencima, vjetrove sam volio, a motiv staze sa jednom od vjetra nagnutom vrbom i sa dalekim obrisima brda u pozadini, taj motiv leži u meni kao djetinji slikarski doživljaj i prema njemu sam uvijek sentimentalan. A otkako sam se počeo voziti željeznicom ja imam neku meni nejasnu čežnju kad se nađem na tračnicama. Dvije prave tamne linije što se u predvečerje gube prema sunčevom zapadu i onaj refleks u gvožđu, odsjaj sunca koje zalazi, izaziva to u meni bolesna treperenja, razbukti se neiživljeno djetinjstvo, nekud bi letio za svojim pogledom. I onda – tuga. – Ne smijte se, zašto se smijete? Jeste li ikada osjetili pečal gledajući s vrha brda ili tornja u daljine? Jeste li mislili o daljinama i putevima i ljudima?
Volim prostore. Ali otkuda ova sada tako neodoljiva želja da pobjegnem? I zašto me baš u posljednje vrijeme ljuti svaka sitnica?
Ljudi, na primjer, lažu. Lažem i sam. I izgleda da je ta laž svakodnevna u neku ruku način opstanka našeg. Ideš ulicom, sretneš poznanika, govori ti: Zdravo, kako si? a ti čitaš u njegovim očima da mu je svejedno da baš i crkneš tu pored njega. Ima opet ljudi koji vam vele gospodo! a misle stoko i tako počinju svoja predavanja i načelna izlaganja. Umoran kao pas, od dugog posluživanja, konobar viče prijatno i to je, eto, kolosalna laž. Ogromna je, uopšte, naša dnevna laž, razgranata i svemoćna da te bijes spopane. Gdje je čovjek ispod tih ogromnih naslaga laži?
Proljeće je. Divno, plavo proljeće! Koliko licemjerstva! U jedan jedini divni proljećni dan desilo se nekoliko sitnica.
Nečija vojska prešla je nečiju granicu.
Strijeljano je dvije hiljade ljudi.
Ovdje, nasred ulice, neki luđak je bezrazložno kriknuo.
Moj urednik je od tog luđaka napravio senzaciju.
Pazi lepa vremena, daso, bog te molovo! rekao je jedan čovjek u prolazu.
U ciganskom predgrađu ubiše čovjeka što nije htio sići s kuće kad su mu je valjda radi urbanizma, htjeli srušiti. Kundakom su ga oborili.
Nesrećan slučaj, pisao sam po naređenju urednikovom.
Čitav dan – jedna jedina, nezgrapna laž. Kako bih rado demantovao ovo proljeće!
Sam sam.
Povučen i nastran, kako kažu.
Umoran, mislim ja.
I stid me je svega toga. Najradije bih pobjegao nekud u nepovrat.
– Dobro, reći ćete vi, sve to zbog čega se gospodin Miroslav Babić uzrujava i kida sve to postoji već odavno i otkuda da ga baš sada muče ta događanja, te ljudske obične laži?
– To je baš ono što i mene muči. I ja se pitam zašto baš sad i zašto baš ovako i zašto baš ja i još tako bezbroj nekakvih zašto, kao da je čitava civilizacija satkana od samih upitnika.
Miroslav Babić je već sasvim utonuo u svoje unutrašnje monologe i sav je zaokupljen njima. Sjetivši da je pao u ogroman splet problema iz kojih je valjalo isplivati, njemu se činilo da će mu sav budući život zavisiti od toga kako će riješiti ovo što mu se sad neodoljivo nameće, kako će se, zapravo, on sam postaviti među stvarima i događajima.
– Haos. I ja, sa svojim intimnim suvišnostima. Ipak – ovo ne razumijem:
– Eto, noć je. I kad god ostanem ovako pružen u apsolutnoj tami, sa rukama pod glavom, kad prestanu svakovrsni odnosi u koje sam preko dana ukopčan i kad napravim bilans samoga sebe u krevetu dugačkom tačno dva metra a širokom jedan (zašto moram i ovo naglasiti?) ja ne mogu da zaspim. Oživi najednom u mojoj osamljenosti slučajan zvuk jedne kapi vode iz kupatila, jedna zraka što se kao priviđenje prokrade ispod zatvorenih vrata, primjećujem onaj bliski i poznati tok vremena preko predmeta koje ne vidim a jedan čuperak kose držim nesvjesno među prstima. Zatim nestaje svih stvari. Mir. I redovno spopane me uzbuđenje koje sebi ne mogu nikada da razjasnim. Nešto kao zamagljeno, daleko, neodređeni obrisi plavih skandinavskih horizonata niču mi u uobrazilji, pa ljudi sa mekano plavim pogledima i sve se to nekako izrodi u intenzivno priželjkivanje tih nepoznatih i nikad neviđenih pejsaža i ljudi tog dalekog sjevernog plavetnila. Zašto? I čudno: već mjesec dana, uporedo sa proljećem i njegovim lažima, progone me vizije nekih fjordova i nedoglednih tamnosivih pučina a u prvom planu je uvijek osjećanje hladnog plavila koje me odmah dalje podsjeća na prvu fazu jedne serenade u A-duru. Čudno zaista! Prati me ta vizija čim se nađem sam, i kad počnem sebi da polažem račun ja osjetim da ronim u vlastite bezizlaznosti a zaokupi me opsesija plave Skandinavije i ja iz protesta počinjem da kopam po sebi, tražim objašnjenje i lutam alejama parka kao uklet, drhteći na večernjem vjetru.
Sjever, daleki i nepoznati prostori! A ova bombardovanja i ubistva i luđak što je nasred ulice kriknuo? Gdje su veze među tim sitnicama? U meni? U mome imaginarnom bjekstvu? To još nije rješenje. Oh, pitanje! Vi se opet smijete. Zašto, vraga, ako osjećam da mi je sve više stvari neobjašnjivo i da se sve teže snalazim? Hoćete li da kažete da bi se trebalo uhvatiti za neki princip i njime se poštapati? Ali – gdje je snaga i tvrdoglavost za to! Zaista, bježao bih tamo negdje na sjever. Dobro, ali otkuda ovo osjećanje nečeg hladnog, ugodno hladnog pri toj pomisli? I zašto sve to ima tako nužno plavu boju? Uplićem se u pitanja bez odgovora i ona će me udaviti…
Predstava slušalaca narasla je u glavi Miroslava Babića, reportera s raštimovanim živcima, do halucinacije, figure su već bile jasno vidljive, on je uočavao podsmjehe na licima i sve više dolazio u položaj čovjeka koji se pravda pred sudijama, optužen zbog toga što živi u jedno nemoralno vrijeme kad je svaki drugi pogled podozriv, i što ni sa sovom samim nije načisto.
… Ne mogu da riješim. Toliko ljudi oko mene svaki dan nalaze odgovore na sve, imaju formule kojima bez po muke rješavaju svaki problem a ja blesavo stojim i ne znam čak ni odakle mi ova plava bolest.
Dani odlaze. Ništa. Već sam sasvim utonuo u se.
Izgleda da ću se i ja morati da pomirim s nekom formulom.
Mjeseci prođoše. Zažmurio sam i jurim kroz vrijeme. Pasivno gledam i pokušavam da ne mislim o okolnim zbivanjima. Za čini mi se da sam zapravo čitavog života mislio samo o sebi povodom svih događaja i da je stvar baš u tome… Pišem a ne čitam novine. Hoću da budem miran. Već bježim. Ali zašto, dođavola, zašto ne mogu da se riješim ove svoje opsesije?
Danas me je opet zvao urednik.
– Šta je s vama, vi kao ste zaljubljeni? Nema više one živosti u vašem pisanju a svaki članak sadrži bar tri puta riječi plav i oči. Vi o očima pišete i ondje gdje su one sasvim suvišne. Pazite, molim vas!
Ovaj vražji urednik! Bio sam zbunjen. Zašto mi je morao baš tako da govori?
Čekam. Prošla su dva dana. Urednik je rekao: Plavo i oči. Dakle – plave oči. Ali zaljubljen sigurno nisam. Samo sve to počinje nekako da podsjeća na Lelu. Ali ne, to nije, ona tu nema nikakve veze i ja sam je već zaboravio. Dosta!
Još jedan dan. Čavke su negdje u Galiciji, izgladnjele, prokljuvale mozak jednom osamljenom siročetu na pustoj cesti. Zatim se zemlja okrenula na drugu stranu i tako, eto – opet jedan dan. Gluposti!
A Lela je imala tako svijetao, dekadentno-modar refleks u očima. Zašto, najzad, da ne mislim na nju? Saznanje da me kao slaboga nervička odbacila i osjećanje uniženja? Predrasude. Njene kose imaju boju prezrele zobi i to je bitno. Volio sam je. Sad mi se čini da i moja ljubav prema svemu što je plavo dolazi otuda.
Ah, da! Sjećam se svega, savršeno jasno. Kako su samo žive ove minule slike!
Februar. Nosio sam je na rukama po svježem, negaženom snijegu, ljubio pod uličnim svjetiljkama, šamarao od slabosti. Pa ona noćna lutanja s njom po periferijskim krčmama i kako je sve to odisalo zločinom i bijedom! Znao sam i bez dogovora kad će me pozvati telefonom, a dok smo se rastajali mislio sam na prvu frazu one serenade u A-duru za koju je rekla da je divna.
Slatki nemiri. Jedanput sam tu serenadu zviždukao i budan sanjao o njenim očima, oživljavajući ona maženja kad se privijala uza me s riječima zima mi je i te slike bile su tiha pratnja muzici što sam je zviždao. Intiman duet. Usjekao mi se neizbrisivo u sjećanje.
Osjećam da ću riješiti zagonetku svoga željenog bježanja. Lela, djevojka sa modrim očima! Najradije sam ronio u te zasjenjene oči, gledao sam dugo a ona nije treptala. Bilo je to bježanje iz stvarnosti u iluziju voljenja, sav sam se predao zavaravanju i pričao joj o tome kako je zapravo tragično kad jedna zvijezda nestane u svemiru a mi još pet stotina godina poslije njene smrti gledamo misleći da je ona tu, među ostalim i određujemo joj mjesto. Njoj sam govorio sve, njoj sam ćutao a ona je svojim staklenim pogledom razumijevala ili nije.
Zašto je samo imala vječno isti izraz u očima?
… Hladni dani i sve je odisalo hladnoćom. Jutrom smo lutali preko smrznutih puteva oko Dunava i ruke sam joj grijao u svojim džepovima. Ne zaboravljam njena djetinjski napućena usta:
– Zi-i-ma mi je!
A onda se je sve završilo u mojoj hladnoj sobi. Nagnut nad nju, položenu na crvenom pokrivaču, posmatrao sam začuđeno njene uvijek jednake oči i onaj dekadentno-modar refleks u dnu. Kamo toplina u tim zjenicama? Kad sam je grizao smijala se ravnodušno… Eto, to hoću da vam kažem da sam najedanput otkrio da je ta djevojka hladna i to je bio početak kraja.
Bila me je tada već dobro upoznala i sve je postalo jednolično i sivo. Žara ona nije imala. Samo hladne, plave oči i kosu boje prezrele zobi. A reći joj nisam mogao. Kukavički čekah da me napusti, zatim sam bio ljut na samog sebe i jurnuo gologlav u kišnu noć. Otkinut od jedne slatke iluzije i ponovo bačen na zemlju ja sam kroz blato išao pet kilometara, mokar, i umor me je umirio. Sutradan stao sam pred sat i ko zna zašto, zaželio da uništim, usmrtim vrijeme. Bar četiri minuta. Napregnut, oštro uperenog pogleda u kazaljke, ja sadistički stojim pred časovnikom a minuti se uzaludno otimaju. Jedan, dva, tri! Sad… četiri! Više ne gledam. Imam lud osjećaj da sam ubio četiri minuta i to me sasvim smiri. Na Lelin hladan plav pogled i na onu serenadu moram svakako zaboraviti. I zaboravio sam. Ali je opet postalo nesnosno. Ljudi su zvijeri a trebali bi da su ljudi i ja hoću da pobjegnem od njih, još jedanput da pobjegnem, ali više ne u iluziju ljubavi nego tamo negdje, daleko, na sjever, u plave skandinavske daljine, modre i hladne kao Lelin pogled. Da utečem, da lutam, da ne bih morao, kao onaj ludak, kriknuti!
Eto to što je odlučeno i što će se neminovno dogoditi. Kako – to ne znam. Samo ne mogu da se oduprem… Da li sam kriv? Ipak, svi ljudi možda i nisu zvijeri… ? Ali šta mari, ako sve moje misli imaju tako ledeno plavu boju?